VRGINMOST (SNV) – Tokom rata na roditeljsku kuću Milenka Kopača iz Čremušnice, kordunaškog sela na samoj granici s Banijom, nije pala niti jedna jedina granata, kuća nije zapaljena, nisu je pregazili tenkovi niti raketirali avioni, već je u Oluji čitava jednostavno ukradena.
Prema mišljenju koje je dobio nekoliko puta od nadležnog općinskog, županijskog i državnog činovništva, zbog te činjenice Kopač ne može ostvariti pravo na obnovu.
- Do Oluje sam s pokojnom majkom Barom živio u drvenoj obiteljskoj kući koju su sagradili moj djed i pokojni otac Stanko. Bila je to lijepa i velika drvena kuća, u kojoj sam proveo djetinjstvo i živio poslije očeve smrti s majkom sve do Oluje. Majka se bojala za moj život i nagovorila me da pobjegnem u Srbiju, a ona je ostala u kući. Tih nesretnih dana sklonila se u prihvatni centar u Sisku, a kada se vratila, imala je što vidjeti. Kuća je doslovno ukradena. Gredu po gredu, crijep po crijep, debele hrastove stranice… sve je pažljivo skinuto i jednostavno odvezeno. Netko se svojski potrudio i našu staru kuću jednostavno rastavio i, tko zna gdje, ponovo sastavio. Čim mi je majka javila o krađi kuće, vratio sam se u Čremušnicu i sklepao drvenjaru u kojoj i danas živim – priča Milenko Kopač.
Milenko je odmah krenuo u ostvarivanje prava na obnovu, u više od 10 godina napisao je brojne molbe, zakucao na još brojnija vrata, no svagdje je dočekivan čuđenjem nadležnih činovnika s objašnjenjem kako na obnovu nema pravo. Uglavnom, kažu, da mu je, kojim slučajem, kuća zapaljena, da ju je uništila granata ili pregazili tenkovi, ne bi bilo problema. Država bi sve to nanovo izgradila. Ovako, piši – propalo je!
U Regionalnom Uredu za stambeno zbrinjavanje, prognanike i izbjeglice, u Petrinji, djelatnica Nevena Jančić s kojom smo razgovarali, prvi put je čula da je nekome ukradena kuća u vrijeme Oluje.
- Ne sjećam se da je netko podnio zahtjev za stambeno zbrinjavanje zbog ukradene kuće, a to bih svakako zapamtila. Ukoliko povratnik ne posjeduje drugu kuću u kojoj može živjeti, kod nas ostvaruje pravo na dodjelu građevinskog materijala, bez obzira što mu je kuća ukradena, a ne devastirana. Potrebno je podnijeti pismeni zahtjev – kaže Nevena Jančić.
S obzirom da Kopač tvrdi kako je više puta podnosio molbe za obnovu, čini se da će biti potrebna još jedna njegova posjeta Uredu kako bi bila ustanovljena istina.
Prema svemu sudeći, autohtonoj kordunaškoj drvenoj kući Milenka Kopača, spomeniku umijeću nekadašnjih graditelja, bilo je suđeno da bude među prvima, a možda i prvo ukradeno drveno zdanje na Baniji i Kordunu. Krađe ovakvih remek-djela drvene arhitekture nastavljaju se i danas. Pljačkaši ih precizno rastavljaju, pomno bilježe grede i stranice, pa negdje, ponovo, za velike novce prodaju i sastavljaju.
- Tu kuću neću nikada prežaliti – kaže Milenko, kojemu je, početkom ove godine umrla majka, pa je ostao sam.
- Primam socijalnu pomoć i dani nekako idu. Prehranjuje me veliki vrt u kojemu radim gotovo cijele godine, pa u povrću ne oskudijevam. Tu i tamo imam neku kokoš i jaje, preživi se nekako. Bio sam kod pravnice u Vrginmostu i ona mi je rekla da dva puta godišnje imam pravo i na jednokratnu pomoć. Otišao sam u Topusko, čijoj socijalnoj službi pripadam, zatražio pomoć, no još ništa od toga. Sve donedavno pleo sam košare od ljeskovine, poznate krtole, pa me u ovom kraju zovu krtolar. Prestao sam i to raditi jer se ne isplati. Za jedan krtol treba mi skoro dva dana rada i mnogo hodanja po tržnicama, selima i sokacima, a zarada je mala, gotovo nikakva. Sada ponekad napravim krtol kada netko zatraži, ali već dugo nitko ništa nije naručio – objašnjava Milenko Kopač.
Ove godine rodila je šljiva, no Milenko se ni tu nije okoristio. Kako ne peče, a i ne pije rakiju, na početku svog sokaka napisao je obavijest da prodaje šljivu.
- Ima negdje oko stotinjak stabala dobre šljive za rakiju i pekmez. Sve sam mislio, neka si netko pobere koliko mu srce želi, pa neka mi nešto plati, koliko, toliko. Ništa ni od toga. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu i da će propasti sav urod, jednoj ženi iz susjednog sela rekao sam neka bere koliko joj drago, ne mora ništa platiti. Napunila je vreće, a meni dala jedan kineski sat koji kuca iznad kreveta. Bar neka korist od šljiva! – kaže Milenko i dodaje da mu nije žao šljiva. Žao mu je i ovog lijepog sela Čremušnice koje polako odumire. Ne pamti svatove i rođenja, zaredale samo sahrane. Nekada je ovdje bilo više od 500 žitelja, zadruga, trgovina, birtija. Svi su se slagali, pomagali jedni drugima i život je bio lijep.
- I u vrijeme moga pokojnog oca Stanka, koji je rođen 1890., pričao mi je, bilo je lijepo živjeti, ali su i onda znale harati nedaće i ratovi. Upamtio sam kad mi je pričao dok sam bio dijete, kako je usred sela, na brdašcu bilo obješeno zvono za koje je bilo zavezano dugačko uže koje su zvali “štranga”. Kad netko vidi da napadaju Turci, povuče za štrangu i selo se razbježi dok opasnost prođe. Ali, svi su se uvijek vraćali na svoja ognjišta. Danas smo raseljeni – sjetno zaključuje Milenko Kopač.
AUTOR: Vladimir Jurišić
Povezani tekstovi
