D.I.C. Veritas

SVJEDOK

 

Pred Haškim sudom, 16. oktobra ove godine, počelo je suđenje Goranu Hadžiću, posljednjem od 162 optuženika kojima se sudilo pred tim sudom, koji je UN osnovao samo radi suđenja za ratne zločine na području bivše SFRJ  u posljednjoj deceniji prošlog vijeka.

U 14 tačaka optužnice Hadžić se tereti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem “trajnog uklanjanja većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz velikog dijela Hrvatske” kako bi te teritorije postale “dio nove države pod srpskom dominacijom”.

Tužilaštvo je kao drugog svjedoka optužbe izvelo Veljka Džakulu, Srbina iz Hrvatske, Hadžićevog saborca iz SDS i vlasti RSK iz prvih ratnih godina. Preko njegovog svjedočenja tužilaštvo je uvelo u spis mnoštvo dokumenata iz inkriminisanog vremena, koji se odnose, uglavnom, na normativnu aktivnost Srba u Hrvatskoj, od osnivanje Zajednice opština Sjeverne Dalmacije i Like (jul. ’90.),  preko srpskih autonomnih oblasti, do formiranja RSK (februar ’92.). U tom periodu  Hadžić je brzo napredovao i u stranačkoj hijerarhiji SDS-a, od predsjednika Opštinskog odbora za Vukovar (jun ’90), preko člana Glavnog i Izvršnog odbora u Kninu, do podpredsjednika Regionalnog odbora za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem (mart ’91.) i u strukturama krajiških vlasti, od jednog od vođa Srpskog nacionalnog vijeća pomenute regije (do juna 91.), preko predsjednika Vlade te Srpske Autonomne Oblasti (od juna 91.), do predsjednika RSK (od februara ’92. do decembra ’93.).

I svjedok Džakula je napredovao skoro istim tempom i istim putem, od predsjednika Regionalnog odbora SDS-a i predsjednika Vlade SAO Zapadna Slavonija  do  člana Glavnog i Izvršnog odbora SDS-a u Kninu i potpredsjednika Vlade RSK.

Posvjedoku Džakuli, i Hadžić je bio “tolerantan i demokratičan” kao i on sve dok ga nisu na Plitvicama, 31.marta 1991. godine, uhapsili hrvatski policajci i teško ga prebili.Popuštanju iz zatvora ( pušten je zahvaljujući  upravo svjedokovim vezama sa tadašnjim ministrom hrvatske policije!) radikalizovao je svoje stavove toliko da je odlučio “da ide u rat i da više ne vidi način sa suživot sa Hrvatima jer im “više ne vjeruje”. Ovaj radikalizovani stav optuženi je svjedoku iznio u junu ’91. u Beogradu, a nakon toga sukob se intenzivirao i do kraja te godine Srbi su zauzeli većinu područja koja su smatrali svojim, a rat je zahvatio veliki dio Hrvatske.

Iz Džakulinog iskaza je bilo jasno da je između njega i Hadžića, ali i predstavnika Zapadne Slavonije i ostatka RSK, tinjala stalna napetost nakon potpisivanja Vensovog plana (2. februar ’92.), jer su predsjednik Hadžić i njegovi sljedbenici opstruirali sprovođenje odredbi o demilitarizaciji i povratku izbjeglih Hrvata i Srba svojim kućama.

Kudeći Hadžića, svjedok istovremeno hvali sebe – on se zalagao sa suživot sa Hrvatima i sa njima je, u februaru ’93., potpisao i Daruvarski sporazum, kojim je, u sklopu priprema za povratak izbjeglica, predviđeno i rješavanje različitih komunalnih i ekonomskih pitanja, a do čije realizacije nije došlo zato što su ga omeli Srbi koji su ga uhapsili i držali čak 110 dana u zatvoru u sklopu istrage za “špijunažu i pokušaj pripajanja dijela RSK Hrvatskoj”.

Iako sam o Džakuli i njegovim političkim avanturama (u februaru ’94. kidnapovan je u centru Beograda, a u maju ’95. uhapšen od strane HV-a u akciji “Bljesak” sa ostalim pripadnicima SVK, pa nakon dan, dva pušten, dok je većina njegovih saboraca osuđena na dugogodišnje kazne zatvora) tih ratnih godina često slušao, lično sam ga upoznao tek poslije rata, u junu ’96., u Vukovaru na nekom okruglom stolu o izbjeglicama u organizaciji “Oksfama”. Iako smo došli sa različitih strana, on iz Pakraca a ja iz Beograda, “organizator” nas je smjestio u istu sobu u kojoj me je nagovarao na povratak u Hrvatsku (“ako se mi viđeniji Srbi vratimo, za nama će se vratiti i ostale srpske izbjeglice”, govorio mi je). Plan mu i nije bio loš, ali je bila veoma loša klima za bezbedan povratak. Naime, preostali Srbi širom Krajine su u to vrijeme još maltretirani i ubijani a njihova imanja pljačkana i devastirana, zbog čega sam i bio protiv povratka u takvim okolnostima.

Za tih nekoliko dana druženja u Vukovaru malo sam bolje upoznao Džakulu – uvjerio sam se da da ga je bog obdario sa nadprosječno dobrim apetitom i da ima veoma izraženu sklonost ka “slatkom životu”, pa sam i bolje razumio i njegov do tada već ispoljeni ekscentrizam i politički egzibicionizam. Zapravo, takav život mnogo i košta, pa onaj koji ga živi mora se snalaziti i za njegovo dopunsko finansiranje. Upoznavajući Džakulu shvatio sam da su upravo ljudi poput njega relativno lak plijen za svakovrsna vrbovanja za uzvraćenu neku privilegiju ili “šaku para”, svejedno zvale se one kune, dinari, dolari ili euri.

I sve kasnije aktivnosti svjedoka Džakule – osnivanje SDF-a kao nevladine organizacije koja brine o pravima Srba; višekratno svjedočenje, i javno i tajno, pred Haškim sudom; kandidovanje za predsjednika Hrvatske na izborima 2009/ 2010. i ovogodišnji odlazak u Knin na proslavu “Oluje” – mogao sam lakše razumjeti. Međutim, njegovi zapadnoslavonski Srbi nemaju razumjevanja za njegove političke egzibicije, pa je upravo među njima jedan od najomraženijih javnih ličnosti u srpskom korpusu, što je svojevrsni apsurd, pošto im njegov SDF pomaže u vraćanju njihove silom oduzete imovine i u ostvarivanju uskraćenih im prava.

Tužilatvo je Hadžićevu eventualnu krivicu moglo dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, jer Džakulin iskaz, po mom skromnom mišljenju, sudu i neće biti od veće koristi, upravo zbog toga što je i sam Hadžić u svojim javnim nastupima iznosio svoje stavove još uvjerljivije i detaljnije nego što ih iznosi ovaj svjedok.

Razlog zbog čega je Džakula ipak svjedočio protiv svog bliskog saborca iz prvih ratnih godina, može se tražiti u njegovoj osvetoljubivosti za ono hapšenje ’93. od krajiških vlasti nakon potpisivanja Daruvarskog sporazuma – on je optuženog izvukao iz neprijateljskog zatvora a optuženi njega nije htio iz krajiškog, iako je kao predsjednik  države to mogao učiniti. Ne isključujem ni motiv ljubomore – eto, on kao vrhunski intelektualac, sa vizijom suživota sa kojom se mogao izbjeći krvavi sukob, dogurao je samo do podpredsjednika Vlade RSK, a Hadžić, kao obični magacioner i zagovaraoc ratne opcije, do predsjednika RSK. Nipošto ne isključujem ni motiv imovinske koristi od “šake eura” koje je dobio za vešednevni boravak u Hagu za vrijeme priprema i svjedočenja. A tu je i jak motiv od nekoliko trenutaka medijske pažnje i slave – pružili su mu šansu da sebe još jednom prikaže kao velikog humanistu, vizionara, pacifistu i poštenjačinu, što bi mu itekako moglo koristiti u ostvarenju poličkih ambicija, koje su mu se očito probudile nakon što se ljetos odazvao pozivu samog predsjednika Hrvatske da prisustvuje proslavi “Oluje” u Kninu.

A ono što je, zapravo, najjadnije i najtužnije u vezi Džakulinog svjedočenja  protiv svog sunarodnika i saborca, ogleda se u opetovanom potvrđivanju “srpskog prokletstva” – svaki Srbin ima “kuma” koji je spreman da mu “odrubi glavu” zarad nekih “viših interesa”.

 

29.10.2012.

Savo Štrbac

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.