D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 29.09.2015., Savo Štrbac: Pustoš od Zoranove ljubavi

Videvši sastav Milanovićeve vlade, javno sam komentarisao da će Srbima od Milanovićevih Srba biti slaba vajda

U petodnevnom “carinskom ratu” između Srbije i Hrvatske izazvanom migrantskom krizom naslušali smo se ishitrenih i neodmerenih izjava političara sa obe strane granice, u kojima je prednjačio hrvatski premijer Zoran Milanović.

Nekoliko sati po hrvatskom “unilateralnom” ukidanju graničnih mera, gostujući na RTS, Milanović je mnogo toga što je prethodno izgovorio demantovao ili ublažio. Ono što me je iz tog intervjua ponukalo da se oglasim jeste: više puta ponovljena tvrdnja kako Srbi među političarima u Hrvatskoj nemaju boljeg prijatelja od njega i da od 10 Srba osam glasa za njega; da su njegovi preci branili Srbe od ustaškog zuluma u Lici; da je njegov ministar policije Ranko Ostojić posle “Oluje” kao aktivista Crvenog krsta na području Donjeg Lapca pomagao Srbima i da je on čovek koji se politički izlagao da bi zaštitio prava Srba u Vukovaru na korištenje svoga pisma.

Zorana Milanovića sam upoznao nakon što je izabran za predsednika SDP, a pre nego je postao premijer. Bilo je to na Novom groblju u Beogradu. Toga dana je dosta nas Krajišnika došlo na ispraćaj jedne naše aktivistkinje koja je relativno mlada i iznenada preminula. Dolazeći na groblje na platou ispred kapela, zatekao sam poveću grupu mojih zemljaka okupljenih oko Zorana Milanovića. Krajišnici su mu postavljali razna pitanja u vezi sa njihovim pravima i imovinom u Hrvatskoj, a on se okretao svakome ko bi mu postavio pitanje i odgovarao brzo i direktno. Odgovori su mu se svodili uglavnom na “znam za taj problem, ali ćemo ga rešiti kada dođemo na vlast”.

I ja sam ga pitao, aludirajući na njegovo ime, prezime i mesto porekla, kada su se njegovi preci pounijatili. Odgovorio je da o tome nema nikakvih saznanja ni dokaza i koliko mu je poznato da su sinjski Milanovići odvajkada Hrvati i katolici. Objašnjavao nam je da ljude ne deli ni po naciji ni po veri već po ljudskim kvalitetama i stručnosti.

Pošto mi je bilo interesantno da jedan Hrvat, predsednik u to vreme najjače opozicione stranke i medijski poznata ličnost, sam bez ikakve pratnje bezbrižno ćakula sa nekoliko desetina proteranih Krajišnika, rekao sam mu da mi je baš drago što je tu među nama i što mu niko ni ružnu reč nije izgovorio, i da bih želeo da i ja mogu isto tako doći u Hrvatsku i posetiti rodnu kuću i grobove oca i sina. Rekao mi je “glasajte za mene i moju stranku i čim dođemo na vlast, i vi i svi ostali moći će bez ikakvih problema doći u Hrvatsku”.

U prvi mah sam pomislio da ispraćamo istu osobu, s obzirom na to da je i žena koju smo mi Krajišnici ispraćali bila poreklom iz Hrvatske pa su, moguće, i u nekom srodstvu. Međutim, nije bilo tako. Milanović je došao na ispraćaj strica njegovog oca, koji je živeo i umro u Beogradu i za kojeg se govorilo da je “prošao” Sutjesku.

Uskoro je SDP sa koalicionim partnerima pobedio na parlamentarnim izborima, a Milanović je izabran za premijera. Tačno je i da su za njegovu stranku glasali mnogi Srbi, kako oni koji žive u Hrvatskoj tako i oni iz dijaspore. U Milanovićevoj vladi u početku su se nalazila tri ministra koji su se nekad izjašnjavali kao Srbi (Milanka Opačić, Branko Ugrčić, oboje i potpredsednici vlade i u međuvremenu smenjeni ministar nauke, obrazovanja i sporta Željko Jovanović) i tri za koje je opozicija tvrdila da su srpske nacionalnosti (ministar policije Ranko Ostojić i smenjeni ministri turizma i zdravlja, Veljko Ostojić i Rajko Ostojić).

Videvši sastav Milanovićeve vlade, javno sam komentarisao da će Srbima od Milanovićevih Srba biti slaba vajda. I sada pri kraju mandata Milanovićeve vlade, od koje su Srbi mnogo očekivali, mogu reći da sam, nažalost, bio dobar prognozer.

Položaj Srba u Milanovićevom mandatu se pogoršao u svakom pogledu: usporena je obnova u ratu porušenih kuća i stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskih prava, intenzivirana su procesuiranja Srba za ratne zločine i njihova hapšenja širom svijetu i izručenja u Hrvatsku, o isplatama dospelih a neisplaćenih penzija više se i ne govori, napadi na Srbe i njihovu imovinu su umnogostručeni, pet do šest puta više Srba napusti Hrvatsku nego što ih se u nju vrati, ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, uključujući i pravo na ćirilicu, se ne sprovodi…

I pored svega toga verujem Milanoviću kada kaže da Srbi u Hrvatskoj među političarima nemaju boljeg prijatelja od njega; da su njegovi preci kao partizani branili Srbe od ustaškog zuluma u Lici; da je njegov ministar policije Ranko Ostojić posle “Oluje” kao aktivista Crvenog krsta na području Donjeg Lapca pomagao Srbima i da se on politički izlagao pokušavajući da Srbima u Vukovaru omogući upotrebu njihova pisma.

Međutim, od njegove ljubavi, kao i od rada njegove vlade, mi Srbi, i tamo i ovamo, nismo imali nikakve vajde. Ni prema meni, iako mu ističe mandat, nije ispunio obećanje – još ne mogu preko granice u Hrvatsku. U međuvremenu su mi se za njegova mandata, makar na pet dana, pridružili i svi “Srbijanci”.

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.