D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 13.02.2017., Savo Štrbac: Ministar u progonstvu

Jedan tabloid, koji delom finansiraju i institucije Republike Srbije, objavio je nedavno intervju sa Ratkom Ličinom, ministrom informisanja u Vladi Republike Srpske Krajnine u progonstvu

JEDAN tabloid, koji delom finansiraju i institucije Republike Srbije, objavio je nedavno intervju sa Ratkom Ličinom, ministrom informisanja u Vladi Republike Srpske Krajnine u progonstvu.

Novinar tog lista iznosi tezu da je “Vlada RSK u nameri da probije medijsku blokadu svojevremeno formirala “Veritas” na šta sagovornik odgovara:

“Tačno. `Veritas` je formalno stvoren kao krajiška nevladina organizacija koja se bavi žrtvama da bi lakše probila medijsku blokadu i ukazala na krajiške žrtve u ratu. Savo Štrbac je u to vreme bio sekretar Vlade RSK. Kakav je rezultat tog rada, vidi se iz sledećih činjenica: Krajišnici su prognani, neki su pobijeni i nestali, vojno i političko rukovodstvo je osuđeno, a u Hrvatskoj za zločine niko ne odgovara. Štrbac je uzurpirao ekskluzivno pravo da se bavi žrtvama iz RSK. Potencirao je da će se saradnjom sa Haškim tribunalom, čiji je bio ekspert, postići pravda za Krajišnike, a vidimo šta se desilo. Pametnom dovoljno.”

Toliko neistina i kontrodiktornosti na manjem prostoru u životu nisam video, a pročitao sam mnogo nebuloznih izjava.

Savo Štrbac: Ministar u progonstvu, Večernje novosti, 13.02.2017. Foto: Štampano izdanje, screenshot

Savo Štrbac: Ministar u progonstvu, Večernje novosti, 13.02.2017. Foto: Štampano izdanje, screenshot

Naime, od svega izgovorenog tačno je jedino da sam bio sekretar Vlade RSK u vreme osnivanja “Veritasa”.

Ratne 1993. godine u Krajinu je navraćala italijanska grofica Džin Toski Marcani Viskonti, erudita i poznata novinarka, koja mi je sugerisala da osnujem NVO i preko nje dokumentaciju o stradanju Srba, prikupljenu preko advokatske kancelarije i komisija za razmene zarobljenika, dostavljamo u svet preko mreže nevladinih organizacija, jer poštu nepriznate države, kao što je bila RSK, niko službeno u svetu i ne otvara.

Iako sam tada prvi put čuo za pojam “nevladina organizacija”, poslušao sam savet i sa nekoliko saradnika prikupio dvadesetak potpisa, među kojima je bilo i nekoliko tadašnjih ministara, i održao osnivačku skupštinu.

“Veritas” je 4. januara 1994. registrovan u MUP-u RSK na osnovu Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana (“Sl. glasnik” SRS br.24/82). U registracionom kao i u osnivačkom aktu navedeni su zadaci: prikupljanje dokumenata o progonima i stradanjima te uništenoj imovini lica srpske nacionalnosti na području bivše SRH i svih građana na području RSK u predratnom, ratnom i poratnom periodu; izlaganje i publikovanje prikupljenih i obrađenih dokumenata; priprema i dostavljanje obrađene dokumentacije domaćim i međunarodnim institucijama s ciljem suprotstavljanja argumenata raznim konstrukcijama o “istini” na prostorima bivše SRH i pokretanja krivičnih postupaka protiv počinilaca krivičnih dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava.

Kada sam u Kninu primio prve haške istražitelje i predao im dokumentaciju o stradanju Srba bio sam tačka na dnevnom redu Vlade. Postavljeno je pitanje: “Da li je naš sekretar najpametniji Srbin” kada su svi Srbi protiv Haškog tribunala a on njihove predstavnike prima usred Knina? Opravdavao sam se da to ne radim kao sekretar Vlade već kao predstavnik “Veritasa”. Na taj način sam se mnogo puta izvlačio iz sličnih situacija.

Kako je to “Veritas” kao NVO odgovoran za prognane, pobijene i nestale Krajišnike? Pa za odbranu RSK bile su nadležne vojska i policija, kao i u svakoj drugoj priznatoj ili nepriznatoj državi. Nisam bio ekspert Haškog tribunala. Ministar informisanja, pa još u Vladi RSK u progonstvu, morao bi znati da sam bio ekspert pravnog tima Srbije pred MSP u sporu o genocidu po uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije.

“Veritas” je sarađivao sa Haškim tribunalom u svim istragama u kojima su žrtve Srbi iz RSK, jer niko drugi, uključujući i države Srbiju i Hrvatsku, nije želeo, hteo ili mogao da sarađuje. Saradnja je obuhvatala ustupanje materijalnih dokaza i kontakte sa potencijalnim svedocima, a optužbe su pisali i dokaze predlagali tužioci, a presude donosile sudije. I u Hrvatskoj se sudi za zločine nad Srbima upravo na osnovu dokumenata koje je “Veritas” prikupio. Za područje Like, odakle potiče ministar Ličina, donesene su osuđujuće presude za zločine u predmetima “Gospić 1991” i “Medački džep”, a neka suđenja su u toku. Da je “Veritas” odlučivao o optužnicama i presudama bilo bi ih mnogo više.

U istom broju tabloida, u tekstu istog novinara, pomenuti su mnogi subjekti koji se bave žrtvama iz Hrvatske, među kojima je “Veritas” samo usput spomenut. Pa kakva je to ekskluziva? Brani li neko Vladi u izbeglištvu da se bavi sudskim procesima i krajiškim žrtvama?

Stavovi ministra Ličine kao da se prepisani iz stavova službene Hrvatske koja se trudi svih poratnih godina da dezavuiše rezultate “Veritasa” i mene kao njenog predsednika. Inače, ministar Ličina je zaposlen u Skupštini Republike Srbije, što njegovim nebulozama daje dublji smisao, koji još ne mogu da dokučim.

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.