Diplomatska priprema
Rekao sam Tuđmanu da će reakcija međunarodne zajednice ovisiti o brzini operacije, poštovanju međunarodnih konvencija te ratnog prava. Predvidio sam da neće biti rezolucije Vijeća sigurnosti.
Vojno-redarstvena operacija Oluja dugo je i pažljivo pripremana, vojno, obavještajno i diplomatski, u slučaju da pregovori s lokalnim Srbima ne uspiju te da se stvore povoljne međunarodne okolnosti. Hrvatska nije željela rat, posebno ne prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je u kolovozu 1990., zajedno sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom, predložio miran rasplet jugoslavenske krize konfederalnim uređenjem bivše države i pravom svake republike na samostalan put. Ali Slobodan Milošević želio je samo jedno: modernu federaciju ili Veliku Srbiju.
Za potpuno razumijevanje događanja u 1995. trebalo bi opisati sve ono što je Hrvatska prošla nakon neuspjelih pregovora predsjednika republika bivše države do oslobodilačke Oluje, no zbog ograničenog prostora, samo ću spomenuti ključne događaje. Prvi je raspisivanje referenduma o suverenosti i samostalnosti RH 19. svibnja 1991., što je jedan od najsnažnijih državničkih poteza predsjednika Tuđmana. Potom je Hrvatska zajedno sa Slovenijom 25. lipnja 1991. proglasila suverenost i samostalnost. Slobodan Milošević odgovorio je brutalnim ratom, a Tuđman je povukao još jedan veliki potez imenovavši Vladu demokratskog jedinstva. Hrvatska jeobranjena, ali je gotovo trećina teritorija ostala okupirana. Hrvatska je prihvatila Vanceov plan i dolazak UNPROFOR-a, potpisala prekid vatre (3. veljače 1992.), donijela Ustavni zakon o zaštiti manjina te prihvatila odluke Badinterove komisije. Europska zajednica priznala je Hrvatsku 15. siječnja 1992., a Sveta Stolica učinila je to dva dana prije.
Nesretni rat s Bošnjacima
U svibnju 1992. Milošević je započeo brutalnu agresiju na BiH, uz velike žrtve i razaranja. Nesretni rat između Hrvata i Bošnjaka teško je kompromitirao međunarodni položaj Hrvatske. Unatoč tome, lobiranjem smo uspjeli ishoditi Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 871 koja je usvojena 1. listopada 1993. i kojom su UNPA zone proglašene okupiranim područjima Republike Hrvatske, a Beograd je proglašen odgovornim za teško stanje na okupiranim područjima, počinjenje zločina i etničko čišćenje. Bila je to velika pobjeda hrvatske diplomacije.
Uvjeti za zaustavljanje rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH stvoreni su američkom mirovnom inicijativom uz snažnu podršku Svete Stolice i Njemačke. Nakon tjedan dana pregovora (26. veljače – 3. ožujka 1994.) u Washingtonu su potpisani preliminarni Washingtonski sporazumi (potpisali Haris Silajdžić, Krešimir Zubak i Mate Granić). Rat je završen u 24 sata, Hrvatska je povratila međunarodni kredibilitet, a predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisali su konačni Washingtonski sporazum i Sporazum o konfederaciji između RH i Federacije BiH.
U isto vrijeme započela je inicijativa međunarodne zajednice za plan Z-4 i Sporazum o mirnoj reintegraciji okupiranih područja. Međunarodnu zajednicu predstavljali su veleposlanici, a vodio ih je američki veleposlanik Peter Galbraith. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, čija je prva verzija pobunjenim Srbima davala državu u državi. Hrvatskoj je to bilo neprihvatljivo, ali je uporno pregovarala s veleposlanicima. Kad je predsjednik tzv. RSK odbio prihvatiti u ruke plan Z-4 koji mu je pokušao predati Galbraith, hrvatskom državnom vrhu bilo je jasno da se približava dan oslobađanja okupiranih područja. Briljantna operacija Bljesak bila je uvertira.
Sredinom lipnja 1995. ministar obrane Gojko Šušak upozorio je na jednoj večeri Galbraitha kako će Hrvatska poduzeti akciju ako pobunjeni Srbi odbiju ozbiljne pregovore o mirnoj reintegraciji te ako nastave zločine i etničko čišćenje na okupiranim područjima. Osobno sam svaki tjedan upozoravao svoje kolege Warrena Christophera, Klausa Kinkela, Alaina Juppéa, Aloisa Mocka, Beniamina Andreattija, Jean-Lousia Taurana i mnoge druge da je strpljenje Hrvatske pri kraju. Naši kontakti sa SAD-om u Washingtonu i Zagrebu te s Njemačkom bili su svakodnevni.
Dana 10. srpnja 1995. organizirali smo posjet Diplomatskog zbora otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara. Oko 17 sati, na terasi hotela „Argentina”, razgovarao sam u prisutnosti svoje supruge s posebnim predstavnikom glavnog tajnika UN-a za bivšu državu Yasushijem Akashijem. U jednom trenutku zazvonio mu je mobilni telefon. Njegov stožer iz Zagreba upozorio ga je na teško stanje u Srebrenici. Kazao mi je da će odmah nazvati Miloševića i pitati ga za situaciju u Srebrenici, što je i učinio. Razgovarao je desetak minuta. Milošević ga je uvjeravao kako situacija nije teška, kako Mladićeve snage napadaju samo iz jednog smjera te kako će Bošnjaci vjerojatno taj napad odbiti. Akashi je bio miran, ali se ipak odlučio vratiti u Zagreb. U Srebrenici su se dogodili najveći zločini nakon Drugoga svjetskog rata. Njihove razmjere tada nismo znali, ali smo bili sigurni kako UN ne može Hrvatskoj vratiti okupirana područja, posebno ne s postojećim mandatom.
Razgovori na Brijunima
Dana 16. i 17. srpnja 1995. turski predsjednik Süleyman Demirel posjetio je predsjednika Tuđmana na Brijunima. Vodili smo nekoliko razgovora. Demirel je molio Tuđmana da Hrvatska pomogne Bošnjacima da opstanu. Meni je u razgovoru to ponovio više puta, posebno na putu za helidrom. Nakon povratka u Zagreb razmišljao sam što učiniti kako bismo pomogli opstanku Bihaća i spriječili još veće zločine od Srebrenice jer je oko 130.000 ljudi bilo u okruženju, ali i kako pripremiti međunarodnu zajednicu na moguću operaciju oslobođenja okupiranog područja. Bihaću smo pokušali pomoći i u studenom 1994. Šušak i ja predložili smo Tuđmanu probijanje 20 km širokog koridora do Bihaća. Galbraith je bio oduševljen našim prijedlogom. Tuđman se odlučio konzultirati s američkim predsjednikom Clintonom, čiji je odgovor došao u roku 24 sata. Clinton je Tuđmanu predložio suzdržanost i još jedan pokušaj da se Bihać zaštiti uz pomoć Vijeća sigurnosti UN-a. Tuđman je prihvatio savjet, ali je i sam smatrao kako Hrvatska još nije potpuno spremna za rat na cijeloj fronti koja bi se otvorila. Bio je u pravu.
Poslije dolaska s Brijuna u Zagreb, odlučio sam predložiti Tuđmanu i Izetbegoviću sastanak u Splitu. Tuđman se suglasio i ovlastio me da organiziram sastanak, koji je održan 22. srpnja 1995. Dan prije uz pomoć najbližih suradnika napisao sam prijedlog deklaracije koju bi potpisala dvojica predsjednika, a radnu inačicu napisao je veleposlanik Hidajet Biščević. Deklaraciju smo predali dvojici predsjednika na samom sastanku. Odmah smo pripremili i engleski prijevod. Osim jedne gramatičke izmjene, Tuđman i Izetbegović nisu imali nikakvu primjedbu. Nakon potpisivanja, deklaraciju su predsjednici odlučili predstaviti medijima (više od 150 iz cijeloga svijeta, uključujući CNN i Christiane Amanpour). Na potpisivanju su bili i američki i njemački veleposlanik. Deklaracijom je definirana legitimna vojna i svaka druga pomoć Hrvatske Bosni i Hercegovini. Četiri dana poslije, 26. srpnja 1995., u splitskoj zračnoj luci sastali smo se Tuđman, Šušak i ja s Izetbegovićem, predsjednikom Vlade BiH Harisom Silajdžićem i načelnikom Stožera Armije BiH generalom Rasimom Delićem. Dogovorena je vojna pomoć Armiji BiH i HVO-u. Vojne operacije HV-a na potezu Glamoč – Grahovo odmah su i započele, što je bitno olakšalo položaj Bihaća.
Prvi sastanak predsjednika Tuđmana s vojnim i policijskim vrhom održan je 16. svibnja 1995. Tuđman je utvrdio spremnost HV-a i policije za brzu operaciju oslobađanja okupiranog područja. Drugi sastanak održan je 31. srpnja 1995. na Brijunima. U stanci tog sastanka Tuđman me nazvao i pitao o mogućim reakcijama međunarodne zajednice u slučaju da se Hrvatska odluči na operaciju. Upitao me i podržavam li osobno tu operaciju. Moj je odgovor bio da je potpuno podržavam, a da će reakcija međunarodne zajednice ovisiti o brzini operacije, poštovanju međunarodnih konvencija te ratnog prava. Predvidio sam da će Hrvatska proći samo s predsjedničkom izjavom predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti UN-a, bez rezolucije Vijeća sigurnosti.
Tuđman je odlučio pobunjenim lokalnim Srbima pružiti još jednu priliku za mirnu reintegraciju. Pod predsjedanjem posebnog predstavnika glavnog tajnika UN-aThorvalda Stoltenberga u Ženevi su se 3. kolovoza 1995. održali posljednji pregovori s lokalnim Srbima, koji su ponovno odbili bezuvjetno razoružanje i integraciju u hrvatski ustavnopravni poredak. Hrvatsko izaslanstvo vodio je savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku Ivić Pašalić. Istoga dana održana je i sjednica Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS). Prije sjednice Tuđman me pozvao i ponovno zatražio preciznu analizu reakcije međunarodne zajednice u slučaju da hrvatska vojska i policija započnu vojno-redarstvenu operaciju. Tražio je i da svoje stavove iznesem i na VONS-u.
Dramatično pismo iz BiH
Rasprava na VONS-u bila je kratka. Nakon Tuđmanova uvodnog izlaganja, govorio je još samo veleposlanik u SAD-u Miomir Žužul, vrlo kratko predsjednik Vlade Nikica Valentić i ja. Tuđman je vrlo brzo zaključio raspravu i prešao na operativne zadaće, posebno diplomatske, logističke i medijske. S vojskom i policijom posebno je razgovarao. Obavijestili smo veleposlanike SAD-a, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Svete Stolice da pripremamo operaciju zbog neuspjelih pregovora u Ženevi, teškog stanja na okupiranim područjima te ugroženosti Bihaća. Od ministra vanjskih poslova BiH Muhameda Šaćirbegovića dobili smo dramatično pismo – molbu za vojnom pomoći radi zaštite Bihaća. Osobno sam bio zadužen da obavijestim ministra vanjskih poslova Francuske Hervéa de Charettea u Splitu o našoj namjeri da krenemo u oslobađanje okupiranog područja i Bihaća.
Oluja je započela u 5 sati 4. kolovoza 1995. Već prvoga dana naše su snage probile liniju fronte na 34 mjesta. Prisluškivani razgovori otkrili su nam kako je Slobodan Milošević bio potpuno iznenađen. Trećega dana operacije kao ministar vanjskih poslova pozvan sam u sjedište UN-a u Ženevu. Na sastanku su bili povjerenik za vanjsku politiku EU-a Hans van den Broek, glavni tajnik NATO-a Javier Solana, generalni direktor Ureda UN-a u Ženevi Vladimir Petrovsky te posebni izaslanik EU-a za bivšu državu Carl Bildt. Pitali su može li Hrvatska zaustaviti operaciju. Odbio sam taj upit i kazao kako možemo razgovarati samo o humanitarnim pitanjima. Tražili su da još jednom razgovaram s Tuđmanom, što sam i učinio. Tuđman je dao punu podršku mojim stavovima, a general Pavao Miljavac detaljno me informirao o stanju vojnih operacija. Tijekom pregovora Solana i Van den Broek izražavali su pune simpatije prema hrvatskoj operaciji.
Zastava na kninskoj tvrđavi
Istoga dana vratio sam se u Hrvatsku te zajedno s Tuđmanom i Šuškom odletio uoslobođeni Knin, srce srpske pobune u Hrvatskoj. Taj je dan bio jedan od najsretnijih dana u mom životu, posebice kada je Tuđman poljubio veliku hrvatsku zastavu koja se ponosno vijorila na kninskoj tvrđavi. Sve velike operacije oslobađanja okupiranog područja UNPA zona Sjever i Jug završile su 8. kolovoza 1995. Sektor Istok vraćen je u ustavnopravni poredak RH mirnom reintegracijom na temelju Erdutskog sporazuma, koji je dogovoren u Daytonu. Hrvatska je vojska pomogla Armiji BiH i HVO-u u oslobađanju više od 20 posto teritorija BiH. Reakcija Vijeća sigurnosti UN-a na Oluju bila je samo predsjednička izjava predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti, bez rezolucije, u čemu nam je pomogla diplomacija SAD-a.
Nakon Oluje dogodili su se na hrvatskoj strani i pojedinačni zločini i kriminalna djela, poput krađa i paljenja kuća, zbog čega je procesuirano oko 3000 počinitelja za 4000 nedjela. Unatoč tome, Oluja je bila briljantna vojno-redarstvena operacija koja je završila pobjednički rat u Hrvatskoj, koja je omogućila mirnu reintegraciju istočne Slavonije i Baranje, spasila Bihać te omogućila vojnu pomoć Hrvatske BiH, konačni završetak rata u BiH i daytonske pregovore i sporazum. Oluja je ispisala jednu od najsjajnijih stranica moderne hrvatske povijesti za koju su najzaslužniji hrvatski branitelji i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova
Povezani tekstovi
