Zlata Đurđević je za zakon kojim je po Jadranki Kosor Srbiji rečeno “dosta” u znanstvenom radu napisala da je besmislen, neprovediv, otkriva pravno neznanje zakonopisca te ima isključivo politički smisao
Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, više od tri godine od njegova donošenja još uvijek je velika politička priča unatoč tomu što je njegov sadržaj s pravnog gledišta od samog početka jedno veliko – ništa.
Bivša premijerka Jadranka Kosor u intervjuu Večernjem listu je komentirajući povlačenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti tog propisa od strane predsjednika Ive Josipovića rekla da Zakon o ništetnosti štiti najviše vrijednosti ustavnog poretka, vladavinu prava i suverenitet jer osporava drugoj državi da donosi akte koji su u nadležnosti hrvatskih vlasti. To je njoj i mogući razlog što Ustavni sud tri godine nije donio ocjenu o njegovoj (ne)ustavnosti. Što baš i nije neki argument s obzirom da je nedavno, nakon više od četiri godine, usvojena ustavna tužba Branimira Glavaša, pa štoviše toliki protek vremena može značiti baš da je Josipović u pravu. Bivša premijerka kaže kako se u trenutku kad su podnesene 44 optužnice protiv hrvatskih državljana, te nakon uhićenja Tihomira Purde i presude Veljku Mariću, morali Srbiji reći dosta. Koliko je Zakon o ništetnosti učinkovit govori i to što je Vladimir Šeks neki dan rekao kako i dalje postoji optužnica za genocid protiv njega, dodavši: “Tjeralica postoji u Srbiji, vrag ne spava”.
Dakle, iako Zakon o ništetnosti nije ukinut, Šeks i ostali sa srbijanskih optužnica i dalje riskiraju izađu li izvan granica Hrvatske. Odgovarajući predsjedniku Josipoviću koji je ustvrdio kako bi da je bilo po njegovome, Marić bio u Hrvatskoj, Kosor je uzvratila kako su sve institucije, “uključujući i predsjednika Republike”, godinu i pol dana od uhićenja Veljka Marića u travnju 2010. “mogle iskazati inicijativom i postignutim dogovorima” vezano za njegov slučaj, prije nego je donesen Zakon o ništetnosti. No već u sljedećem odgovoru, bivša premijerka kaže kako predsjednik nije ovlašten potpisivati sporazume ili dogovarati bilo kakva postupanja vezana za pravosuđe pa da je zato “tužno slušati obećanja njegove nasljednice dana u šatoru vezana uz Marića”. No, to je politika. Predstojnica za kaznenoprocesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu Zlata Đurđević u svom znanstvenom radu još 17. srpnja 2012. ocjenjujući famozni Zakon o ništetnosti već u prvoj rečenici kaže da je to jedan od “najkraćih, najkontroverznijih i najlošijih zakona donesenih zadnjih godina u Hrvatskoj”.
Cilj tog zakona bio je zabraniti našim pravosudnim tijelima suradnju sa srbijanskima u odnosu na ratne zločine naših državljana, ali taj je cilj “neprovediv” i otkriva “pravno neznanje zakonopisca”, odnosno Vlada i Sabor su taj zakon sveli na “praznu političku proklamaciju”. Profesorica Đurđević obrazlaže da i Hrvatska ima načelo univerzalnosti, ali je ono supsidijarnog karaktera, za razliku od (nametljivog op.a.) srbijanskoga, te da je upravo zahvaljujući tom načelu (koje je nedavno napao naš aktualni premijer) naš DORH dostavljao dokazne materijale tužilaštvu Srbije koje je procesuiralo neke zločine počinjene u Hrvatskoj. U prvom od tri članka Zakona o ništetnosti propisuje se da su ništetni i bez pravnog učinka svi pravni akti bivše JNA, SFRJ i RS koji se odnose na Domovinski rat, a u kojima su okrivljeni naši državljani za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Za tu odredbu prof. Đurđević ističe da predstavlja “pravnu besmislicu” jer svaka država donosi propise za svoj državni teritorij.
Stoga, Hrvatska ne može svojim zakonom poništiti ili oduzimati učinak pravosudnim aktima druge države jer ti akti i nemaju pravni učinak na teritoriju RH. Imali bi pravni učinak samo da smo u istoj državi, a to više nismo, obrazlaže Đurđević. Pravni učinak stranim pravnim aktima mogu tek posredno dati naša pravosudna tijela u postupku pružanja međunarodne kaznenopravne pomoći pa je stoga bilo nepotrebno isticati kako će akti Srbije vrijediti samo ako udovoljavaju našim pravnim standardima jer je to ionako bilo propisano. I odredba prema kojoj Hrvatska neće postupati po zamolnicama iz Srbije ako je to u suprotnosti s našim pravnim poretkom i šteti našoj suverenosti i sigurnosti, bila je suvišna jer identična već postoji u Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima s tim da ta omogućuje odbijanje suradnje još i u slučaju narušavanja”drugih bitnih interesa RH”.
Ali, prazninu sadržaja Zakona o ništetnosti simbolizira rečenica iz drugog članka “koja bi se mogla naći u početnici studenta prve godine pravnog studija, a ne u zakonu koji donosi Hrvatski sabor”, a koja glasi: “Samo pravosudna državna tijela Republike Hrvatske mogu pred hrvatskim pravosudnim tijelima procesuirati hrvatske državljane za kaznena djela iz članka 1.ovog Zakona“. Naravno da tijela ni jedne druge države ne bi mogla procesuirati osobe pred hrvatskim pravosudnim tijelima pa je tom odredbom zakonopisac pokazao da ne posjeduje “ni elementarno pravno znanje, odnosno da zakon ima isključivo politički smisao”. Prof. Đurđević propituje i jesu li razlozi koje je navela dostatni da Ustavni sud ukine sporni zakon jer do tada nit jedan zakon nije proglašen neustavnim zbog nejasnoće i nepreciznosti njegovih zakonskih odredbi (u međuvremenu jest, op.a.), te zaključuje kako bi bilo ispravnije da politička vlast “skupi hrabrost” za donošenje međunarodnog ugovora koji bi stavio izvan snage Zakon o ništetnosti.
Tim ugovorom riješili bi se sporovi oko nadležnosti između država i omogućila brža i učinkovitija suradnja te osigurala sudska kontrola kaznenopravne suradnje državnih odvjetništava u progonu ratnih zločina. Prema tomu kad Jadranka Kosor brani Zakon o ništetnosti, ona zapravo besmisleno brani – ništa!
Povezani tekstovi
