Ovom su akcijom provedenom 31. ožujka 1991. godine policijske snage – jedine koje je tada Hrvatska imala – pokazale odlučnost u zaštiti stanovništva i obrani domovine, kažu sudionici Josip Lucić, Ivan Mandić i Petar Bajan
Bila je Velika subota, 30. ožujka te ratne 1991. godine, kada je predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman na sastanku u Banskim dvorima odlučno izgovorio: “Sutra ujutru do 8 sati Plitvice moraju biti pod našom kontrolom!”
Te je subote bilo prošlo već dvanaest dana otkako je u Kninu donesena Odluka o odvajanju “SAO Krajine” od Republike Hrvatske. Četiri tjedna prije zbio se Pakrac, prvi oružani sukob hrvatske policije i srpskih terorista. A onda su se krvavi sukobi počeli nizati svakodnevno pretvarajući do jučer nestašne dječarce u junake koji će uz veliku žrtvu iznjedriti pobjedu u Domovinskom ratu. Malo prije ponoći tog 30. ožujka 1991. godine prva specijalna postrojba MUP-a, Antiteroristička jedinica Lučko, kao prethodnica je zauzela Koranski most, kako bi ga osigurala i onemogućila pobunjenike u sprečavanju ulaska hrvatskih snaga na Plitvička jezera. Zatim se u prvim satima 31. ožujka glavne snage Specijalne jedinice Rakitje spajaju s prethodnicom na mostu. Pod zapovjedništvom MUP-a akciju vode Josip Lucić, u to vrijeme zapovjednik Jedince za posebne namjene MUP-a RH Rakitje i Marko Lukić, tadašnji pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik ATJ Lučko. Lukićev je zamjenik bio Joško Morić. Samo zapovjedništvo akcije bilo je smješteno u Karlovcu, u postaji čiji je načelnik bio Ivan Štajduhar.
Akcija na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine – u kojoj će se ugasiti tek započeti život Josipa Jovića – bila je odgovor hrvatske policije na zauzimanje Nacionalnog parka Plitvice i blokiranje državne ceste D1, koja je spajala sjever i jug zemlje. Danas, s odmakom od gotovo tri desetljeća, umirovljeni general zbora Josip Lucić s jednakim se ponosom sjeća svih svojih suboraca i toliko važnog mira koji su nam donijeli, a koji smo u ovo doba možda svjesniji no ikada prije:
– Tada smo posjedovali samo policijske snage, a ja sam bio jedan od zapovjednika akcije Plitvice kroz koju je pokazana odlučnost policijskih snaga da zaštite sve stanovnike Hrvatske i cjelovitost naše domovine – kaže Josip Lucić.
Snijeg je bio visok pola metra, spustila se magla. A onda je započela paljba… Naoružana mladost, njih dvjestotinjak, iz baze u Rakitju krenula je u tri autobusa put Plitvica s prvim satima Uskrsa. Od opreme su imali kacige, pancirke, lisice, palice, kratko oružje i kalašnjikove. Prethodnica su bili “tamići” s opremom. Negdje oko Rakovice jedan se autobus pokvario pa su se morali premještati. Darku Rukavini, prvom zapovjedniku Jedinice za posebne namjene Rakitje, bila je povjerena zadaća da s pripadnicima Posebne jedinice policije Kumrovec osigurava bokove glavnih snaga od moguće intervencije iz smjera Bihaća.
– Dan prije same akcije imali smo uzbunu i iz baze u Kumrovcu dolazimo na Zagrebački velesajam gdje nam zapovjednik postrojbe daje zadnje upute i oružje. Ukrcavamo se u kamione i krećemo prema Plitvicama – svjedoči zapovjednik voda kumrovečke postrojbe i zamjenik zapovjednika satnije Ivan Mandić.
U toj su policijskoj postrojbi osnovanoj devedesete bili dragovoljci mahom iz Bosne i Hercegovine. Prvo borbeno iskustvo PJP Kumrovec stekla je u Pakracu 1. ožujka 1991. godine, kada je kao potporna postrojba ATJ Lučko, a u suradnji s ostalim policijskim snagama, sudjelovala u akciji neutralizacije oružanog otpora odmetnutih pakračkih policajaca i dijela srpskog stanovništva. Zatim dobivaju zadaću da u suradnji s ATJ Lučko spriječe održavanje zabranjenih javnih skupova te narušavanje javnog reda i mira na području Karlovca.
Ubrzo slijedi Krvavi Uskrs na Plitvicama u kojoj sudjeluju dvije satnije PJP-a Kumrovec na pomoćnom pravcu napada, čija je zadaća bila ovladati i osigurati komunikaciju Rakovica – Ličko Petrovo Selo te onemogućiti uvođenje svježih snaga protivnika smjerom Korenica – Plitvička jezera.
-Led na cesti, snijeg pada, hladnoća u kostima… Do Rakovice smo bili promrzli. Zaustavljamo se u Drežnik gradu gdje nam domaći ljudi daju hranu i okrepu, da možemo nastaviti dalje. Oko četiri izjutra krećemo prema Ličkom Petrovom Selu. Iza naših leđa, iz smjera Bihaća, stigla je tzv. JNA. Ubrzo čujemo da je počeo fajt na glavnom smjeru. Pucnjava je trajala oko dva sata. Mi koji smo imali motorole dobivamo obavijest o stanju. Čujemo da je borba za život jednog policajca – svjedoči Ivan Mandić.
Danas umirovljeni stožerni brigadir Petar Bajan prepričava nam put od Zagreba do Plitvica kamo je stigao kao pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje. Bio je u istoj satniji s Josipom Jovićem:
– Na čelu kolone u kojoj smo stigli Anto Jurendić je vozio borbeno oklopno vozilo u kojem su bili specijalci iz Lučkoga. Mi iz Rakitja bili smo iza njih s u autobusu koji je vozio Rojs. Kad je borbeno oklopno vozilo zastalo ispred od stabala postavljene barikade, martićevci su zapucali na nas. Srećom pa se Rojs nije uspaničio, nego je otvorio vrata pa smo u punoj borbenoj opremi počeli iskakati. Tada je i tromblon koji nije eksplodirao pogodio autobus. Imali smo nekoliko ranjenih. Uzvratili smo paljbu. Zapovjednik Lucić povikao je: “Naprijed”. Mi smo se razvili u strijelce sporo napredujući, zbog snijega koji nam je bio do pasa. Do pošte smo došli za neka dva i pol sata – prisjeća se Bajan. Mitraljesko gnijezdo koje je martićevcima štitilo odstupnicu bilo je pokraj pošte. Iz njega je neprijatelj zapucao prema Joviću pogodivši ga dok je padao na zemlju…Uza sav trud saniteta i doktora Josipa Husara, mladi je policajac preminuo prije dolaska u bolnicu.
Tijekom dana na Plitvice je došla oklopna jedinica JNA. Formalni je razlog bio zauzimanje linije razdvajanja, stvari zaštita pobunjenika, ali i zauzimanje pozicije za napad na hrvatske snage od kojih je traženo da se povuku, što nikako nije bila opcija. Umjesto odlaska s bojišnice, u zgradi nacionalnog parka uspostavili su policijsku postaju Plitvice. Prvi je zapovjednik bio Tomislav Iljić iz postaje u Županji, a njegov zamjenik Zdenko Jadnik.
Dok govore o tim danima, Josip Lucić, Petar Bajan i Ivan Mandić ne kriju ponos što su sudjelovali u stvaranju domovine. Ne kriju ni tugu za žrtvama, svojim suborcima i prijateljima koji nisu dočekali kraj rata. Zatim ih opet obuzme ponos na sve policajce, liječnike, pripadnike saniteta… koji se danas, baš kao i prije 29 godina, zajedno na prvoj crti, brinu o životima svih nas.
Povezani tekstovi
