Nedavno je riječki Županijski sud nepravosnažno u odsustvu osudio Srbina i pripadnika krajiške milicije Milu Krivokuću na 12 godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civila. Tereti se da je u oktobru 1993, u okolici Karlovca, silovao jednu Srpkinju udatu za Hrvata, u kući njenog svekra. Oštećena je ispričala da je kritične noći spavala u sobi u prizemlju sa sinom (7) i kćerkom (3). Čula je da je neko ušao u kuću, u kojoj su, pored nje i djece, bili i njeni svekar i svekrva. Kada su ušli u njenu sobu, iako je bio mrak, razaznala je tri muškarca s oružjem. Jednog od njih, pomenutog Milu, prepoznala je po glasu jer su zajedno išli u osnovnu školu a i ranije je dolazio k njima.
“Jedan od njih tražio je da donesem novac na most za Brežane, no nisam ih željela poslušati. Bila je noć i padala je kiša. Zato su počeli pretraživati sobu. Razbacivali su stvari tražeći novac. Znali su da imamo novca jer je svekar bio imućan, a tog dana je prodao i jedno tele. Sin se probudio i plakao. Kći je spavala. Kada nisu našli novac, Mile me napao. Pitao me ‘Zašto si uzela Hrvata’. Vikala sam i plakala. Držao mi je ruke i naredio mi da se skinem. U idućem trenutku sam je s mene povukao odjeću. Silovao me. Za to vrijeme iz gaćica su mi ispali novci. Imala sam skrivenih četiri hiljade maraka. On je uzeo dvije, a dvije mi vratio. Ona druga dvojica s puškomitraljezima bili su cijelo vrijeme u sobi”, svjedočila je oštećena pred sudom. Nedugo nakon silovanja shvatila je da je u silovanju ostala trudna. Zbog učestalog maltretiranja njenog svekra i komšija, pobjegla je svojoj majci u susjedno mjesto.
U martu iduće godine, sa ostalim članovima porodice, uz pomoć UNPROFOR-a, prešla je u Karlovac, koji je bio pod hrvatskom kontrolom, i gdje joj se nalazio suprug još od početka rata. Kad je suprug doznao da je u drugom stanju počeli su novi problemi. Nije se nikako mogao pomiriti s tim. Spominjao je razvod. I ona je željela napraviti pobačaj, jer je to dijete bilo plod silovanja. Pošto je bila u petom mjesecu trudnoće, bilo je kasno za pobačaj. Rodila je u junu 1994. u bolnici Svet Duh u Zagrebu. Dijete nije željela zadržati. Zato ga je, uz saglasnost supruga, dala na usvajanje. Suprug joj je umro 1998. godine. Krivokuću, poslije one kritične noći više nikada nije vidjela. Tek godinama kasnije odlučila je poduzeti nešto, i to nakon što joj je zet, koji je znao što je proživjela, rekao da kao žrtva ima pravo i na odštetu. U maju 2016. dobila je status žrtve seksualnog nasilja Domovinskog rata.
Optuženi Mile je dao iskaz istražiocima u Beogradu. Potvrdio je da je radio kao vođa sektora u Odjeljenju milicije RSK, no sve drugo što su svjedoci iznijeli negira. Priznao je i da je sa ženom koja ga optužuje za silovanje išao u školu. Družio se u mladosti i s njezinim suprugom. Sa oštećenom je neko vrijeme, iako je bila u braku, bio u emotivnoj vezi. Kaže da nikada nije bio u kući njenog svekra. Predložio je DNK analizu kako bi se utvrdilo da li je dijete njegovo.
No, sud nije prihvatio njegov prijedlog po pitanju DNK analize, već je poklonio vjeru oštećenoj i osudio ga na 12 godina zatvora.
U aprilu 2017. splitski Županijski sud nepravosnažno je osudio na po dvije godine zatvora Damira Boršića, bivšeg upravnika vojnog zatvora Kuline u Šibeniku i Miroslava Periša, nekadašnjeg čuvara u istom zatvoru, zbog ratnog zločina nad civilima. Zlostavljanja su se događala od maja do jula 1993, a dva muškarca i dve žene (troje zarobljenih srpskih čobana iz sela Baljci kod Drniša i jedan zarobljeni srpski vojnik) zlostavljani su na razne načine. Tukli su ih rukama, nogama, gumenim palicama i raznim drugim sredstvima, jednog muškaraca tjerali su da se skida go i saginje, upaljačem su mu palili bradu jer se nije imao čime brijati, polivali su ih hladnom vodom, prisiljavali na međusobni oralni seks, a jednu od zatočenih žena razne su osobe silovale desetak dana.
“Noću su dolazili po mene u ćeliju i vodili me u sobu preko puta. Izgasili bi svjetlo, skinuli me do gola. Ćutali su i silovali me. Morala sam lizati nečiji polni organ. Ako ne bi to učinila, prebili bi me. Kada sam to radila, sprejom bi mi premazali oči da ništa ne vidim… Nisam mogla plakati jer nisam imala suza, ali svi su me mogli čuti u zatvoru”, svjedočila je jedina još živa od četvoro žrtava.
Oba događaja datiraju iz istog perioda. Jedan se desio na području Hrvatske a drugi na području bivše RSK. U oba slučaja sudili su hrvatski sudovi i obe presude su nepravosnažne. Citati su iz hrvatskih medija. Ostavljam čitaocima da, bez mojih komentara, procjene objektivnost, nepristrasnost i profesionalnost hrvatskih sudova.
Savo Štrbac, 4. marta 2019.
