OPAČIĆ MIRKO
Dana 22.11.1993. godine u prostorijama Glavnog Štaba SVK soba br. 51, u svojstvu svjedoka događaja na Ravnim Kotarima od 22. 01. 1993.godine saslušan Opačić pok. Trivuna Mirko koji je dao slijedeću:
IZJAVU
Zovem se Opačić Mirko rođen sam 29. 07.1928 godine u Murvici SO Zadar, oca pok. Trivuna, i majke pok. Milice rođene Knežević, sada smješten u kampu Gajnjača, penzioner, oženjen, otac troje djece sudski nekažnjavan, Srbin.
Prilikom napada HV na Murvicu 24. 01. 1993 godine, nalazio sam se u svojoj porodičnoj kući, a navečer istog dana spremio sam blago i pošao sam u Smoković, da prespavam.
Pred sam ulazak u kuću Stevana Kalapaća u Smokoviću našao sam na cesti mrtvog Davora Graovca.
Došao sam u kuću Stevana Kalapaća gdje sam i prespavao.
Ujutro sam se ustao i išao kući kojom prilikom su me uhapsila 3 hrvatska vojnika, kod kuće Pavla Paravinje. Prilikom hapšenja pitali su me gdje sam prespavao, a ja sam im odgovorio da sam spavao kod Stevana Kalapaća. Onda su mi naredili da se vratimo nazad da mu pokažem gdje sam spavao. Tom prilikom mi je jedan od njih rekao ako vidimo samo jednog četnika ubićemo tebe.
Ja sam im na to odgovorio da mogu da rade što god hoće. Nakon toga vraćen sam u Murvicu gdje sam zatekao stotine HV. Tu su me zadržali 10 – 15 minuta, a onda sam prebačen u sud u Zadar, gdje su me ispitivali do noći. Nakon toga sam zatvoren u jednu ćeliju u kojoj sam bio sam. Ćelija je bila sva krvava. Tu sam prenoćio, a sutradan sam prebačen u ul. Marka Oreškovića – kasarna Vojne policije. Tu su me cijeli dan 26.01.1993 godine tukli i ispitivali. Istog dana pridružili su mi i Stanka Cvjetanovića iz Islama Latinskog. Obojicu su maltretirali na način da smo bili vezali lisicama na rukama. Ništa nam nisu dali ni piti in jesti 2 dana osim što sam ja pronašao u smeću jednu jabuku koju sam onako vezan uspio izvaditi i pojesti. Na željezna vrata od ćelije dolazilo je po 5 – 6 policajaca koji su nas pljuvali, naređivali da ljubimo pod od ćelije govoreći ljubi četniče zemlju hrvatsku. Osim toga morali smo vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ” pozdravljali “Za dom spremni”. Ćelija je bila potpuno prazna tako da nismo imali niti jednog pokrivača, a kamoli kreveta. Nakon 2 dana skinuli su nam lsice sa ruku i odveli u drugu prostoriju gdje su nas ponovo ispitivali. Izjavu sam davao klečeći na betonu sa golim koljenima. Prilikom ispitinanja poturali su mi razne fotografije pitajući me da li koga prepoznajem. Ja sam im odgovorio da ne vidim bez naočara. Onda mi je jedan od njih, a bilo ih je četvorica udario sa nogom govoreći da ću vidjeti kad mi jedno oko izvadi. Kad smo dali izjavu ja i Stanko Cvjetanović odvedeni smo ponovo u sud na saslušanje. Tu su nas ponovo sa lisicama na rukama po redu saslušali. Saslušavao nas je Brkić Branko istražni sudac Vojnog suda koji je rođen u Kruševu kod Obrovca. Nakon saslušanja vraćeni smo, ali sada u civilni zatvor u Zadar. Tamo smo smješteni u ćeliju mas četvorica i to: Daničić Marinko, Opačić Stevan, Olujić Slavko i ja. Odmah drugi dan sam zajedno sa Cvjetanović Stankom upućen da radim kako su mi rekli “JEDAN LIPI POSA”, a to je bilo da nosimo naše poginule iz kamiona u mrtvačnicu. Tu sam vidio svašta.
Vidio sam ljude bez pola glave, bez ruke, bez noge. Iznijeli smo 26 tijela što sam ja vidio. Sigurno znam da je bilo civila ali ih nisam brojio, znam samo da su bile dvije žene.
Tom prlikom sam prepoznao komšije Opačić Svetozara, Daničić Zorana i Graovac Darka. Kad smo ih iznijeli iz kamiona oni su ih kupali, a nas su zvali da ih prepoznamo.
Za svo to vrijeme ja i Stanko morali smo vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ” i živio Franjo Tuđman. To smo radili do 22,00, a onda liječnik naredio da završimo. Nakon toga su nas pratili prema zatvoru, tukući nas nogama i kundacima od puške, a mi smo opet morali vikati “ŽIVIO ANTE PAVELIĆ”. Od zadobivenih udaraca Stanko je pao. Maltretirali su nas tako da su nas odvodili u posebnu ćeliju za mučenje. Jednom prilikom su mene, Stanka Cvjetanovića, Marinka Daničića i Stevana Opačića odveli, ali su nas razdvojili, tako da smo u jednoj ćeliji ostali je i Cvjetanović, a u drugoj Daničić i Opačić. U ćeliji u kojoj sam bio ja i Cvjetanović bila su dva vojna policajca. Tukli su samo Cvjetanovića i to obojica, jedan sa jedne strane, a drugi sa druge strane. Tukli su ga čizmama po cijelom tijelu. Za vrijeme tuče Stanko je dva puta pao u nesvjest, ali su ga oni dizali i ponovo tukli. Kad su odredili da je dosta vratili su nas u ćeliju. Tako sam tu proveo mjesec dana, a onda su me prebacili u drugu ćeliju. Tu sam bio sa Komazec Željkom iz Žegara, koji je bio diplomirani pravnik i zbog toga su ga najviše tukli. Osim Komazeca samnom je još bio Švonja Strahinja i Perić Rade. Opet su dolazili po noći, izvodili jednog po jednog bez palenja svijetla, a vraćali su se potpuno krvavi u ćeliju. Radili su takve zločine da su jedni tukli, a drugi davali tablstu za bolove. Moram priznati da mene kao najstarijeg zarobljenika nisu previše maltretirali u odnosu na druge, iako sam imao povredu desnog uha, desnog oka i podlive po glavi i cijelom tijelu. Kad su saznali da ćemo biti razmijenjeni, petnaestak dana prije razmjene skinuli su nas gole da vide kakve ko ima povrede. Moram reći i to da su nas tih zadnjih petnaestak dana manje tukli. Na kraju moram reći i to, da mi je od svega najteže bilo da tučem jednog od kolega u ćeliji. To sam odbijao, govoreći da nikad nikog nisam tukao. Na to su mi oni sovali majku četničku, govoreći da bi dobio da nisam stariji. Ja sam na to odgovarao, radite vi meni šta god hoćete, ali ja nikog ne mogu tući. Razmijenjeni smo 25. 05. 1993 godine kod Otočca, a isti dan sam dobio poziv za suđenje u 14,00 časova.
Više nemam što izjaviti, a izjavu sam pročitao i vlastoručno je potpisujem.
izjavu dao
Opačić Mirko
Izjavu uzela
Torbica Borka dipl. pravnik
OPAČIĆ STEVAN
IZJAVA
OPAČIĆ STEVAN zv. Stevo, pok. Drage iz Murvice, star 47 godina propisno upozoren, upitan izjavljuje:
Uhvaćen sam od strane vojske Republike Hrvatske, u Murvici 24.1.1993. godine, i to u nedjelju predveče. Ja sam inače rođen u Murvici. Nakon hapšenja odvedeni smo, odnosno ja sam sam uhapšen, odveden sam u kasarnu u ul. M. Oreškovića i tu sam proveo tri dana i tri noć. Kada su me doveli u navedenu kasarnu tu su počeli sa ispitivanjima, a prvo isptivanje je trajalo sat vremena i to na način da me jedan policajac ispitivao, dok su dva držala stražu pored mene i za sve to vrijeme su me tukli palicama po glavi, po ramenima i stalno govorili “govori brže”. To je ispitivanje trajalo oko sat vremena. Poslije ovog ispitivanja odveden sam na kat u jednu sobu, te je jedan pripadnik njihove vojske otvorio vrata od sobe u koju su me uveli i počeo me tući nogama i šakama po cijelom tijelu. Napominjem da je za sve to vrijeme koje sam proveo u kasarni M. Oreškovića, ruke su mi bile svezane. Drugi dan su me izveli da čistim kupatilo, toalet i hodnik i za sve to vrijeme dok sam ja čistio petnaest pripadnika njihove vojske me je naizmjenično tuklo tako da sam ja rikao kao vol, kako su mi kasnije pričali ostali zatvorenici.
Nadalje izjavljujem da su me osim muškaraca tukle i žene. Prema mom sjećanju od svih koji su nas tukli, prepoznao sam sina od moga mještanina Marka Lučića, koji je držao gostionicu i kome inače ne znam ime. Treći dan iz kasarne M. Orešković, odvedeni smo u kasarnu u blizini brodogradilišta. U toj kasarni proveo sam jednu noć sa ostalim zatvorenicima i tu su nas maltretirali na način da su dolazili svaki sat vremena novi ljudi, ispitivali nas i tukli. Iza ponoći došao je moj čuvar i još dvojica sa njim, od kojih jednog poznajem, a ime mu je Marin iz Suhovara, a radio je sa mnom u “G.P. Jadran” i taj Marin me je ispitivao, dok me je onaj drugi tukao. Taj Marin me je ispitivao oko 15 minuta i sve vrijeme su mi psovali mater, dok me je taj drugi kako mi je stražar rekao iz Škabrnje, udarao nogom u prsi, i kad me je udario nogom u prsi, ja sam pao na leđa i udario glavom o zid. Ujutro je došao moj stražar, sa svojim kolima i odvezao me u glavni zatvor pored suda u Zadru.
Ujutro oko 9 sati, 27. 1. 1993. ili 28. 1. 1993. g, priveli su me kod istražnog suca Brkić Branka, a kako sam kasnije saznao on je iz Kruševa, bivši sudac suda u Obrovcu. Dok sam bio kod istražnog suca nitko me nije tukao.
Jednom prilikom jedan policajac zv. Joso iz Crnog, ispitivao me za svoga rođaka Gromika Višića, da je navodno čuo da poznajem, a ime mu je Marin iz Suhovara, a radio je sa mnom u “G.P. Jadran” i taj Marin me je ispitivao, dok me je onaj drugi tukao. Taj Marin me je ispitivao oko 15 minuta i sve vrijeme su mi psovali mater, dok me je taj drugi kako mi je stražar rekao iz Škabrnje, udarao nogom u prsi, i kad me je udario nogom u prsi, ja sam pao na leđa i udario glavom o zid. Ujutro je došao moj stražar, sa svojim kolima i odvezao me u glavni zatvor pored suda u Zadru. Ujutro oko 9 sati, 27. 1. 1993. ili 28. 1. 1993. g, priveli su me kod istražnog suca Brkić Branka, a kako sam kasnije saznao on je iz Kruševa, bivši sudac suda u Obrovcu. Dok sam bio kod istražnog suca nitko me nije tukao.
Jednom prilikom jedan policajac zv. Joso iz Crnog, ispitivao me za svoga rođaka Gromika Višića, da je navodno čuo da je stao na minu i ostao bez noge, i dok sam ja sa njim pričao naišao je Pavić Marinko iz Galovaca drugi stražar, i sa leđa počeo me tući po glavi i vratnim žilama. Ne mogu potvrditi da su me svi stražari tukli, bilo je među njima dobrih koji su sa nama komunicirali.
U sobi u kojoj smo boravili na zidu je bila slika Pavelića, i Tuđmanova slika, pa su tako policajci dok su me tukli pitali da li mi smetaju slike na zidu, da mogu slobodno skinuti Pavelićevu, a da će ostati Tuđmanova. Ja bih im za to odgovarao da meni ničije slike ne smetaju. Ispitivanje je trajalo puna dva mjeseca, a inače policajci su nas tukli sve dok nismo razmijenjeni.
Bilo je noći kad nam nisu dali spavati pa smo sjedili na klupama. Tukli su nas najviše nogama, obuvenim u vojničke čizme, palicama, kabelima, Mogu da kažem sa čim god su stigli, što im se god našlo pri ruci.
Dok sam bio u zatvoru kada bi se noću dizao u toalet, padao sam u komu od udaraca, pa sam tako jedne prilike pao i udario glavom u krevet.
Policija me najviše optuživala da sam zapalio selo Murvicu i to hrvatske kuće i dok bi me ispitivali jedan bi odlazio, drugi dolazio i tako stalno naizmjenično…
Napominjem, da sam zbog batina postao pomalo zaboravan, te se ovaj čas prisjećam suđenja koje nam je bilo pripremljeno u Zadru i to u 4. mjesecu. Na tri dana prije dobio sam poziv za sud, gdje su me odvela dva policajca i kad sam ušao u sudnicu tamo je bilo dosta osoblja i nekakvog naroda, ja ne znam po kom zadatku su oni bili tamo i sjećam se da je sudac bio Dukić Milivoj, a među ostalima je bio i moj komšija Surać Ljubo, Hrvat, koji je donio i nekakve slike porušenih kuća u Murvici. U sudinici su me ispitivali jedno sat vremena, da bi me nakon toga izveli vani u jednu sobu, i nakon pola sata vratili me natrag u sudnicu, i tamo mi je pročitana kazna od 14 godina zatvora. Tu su mi govorili da sam pucao iz topova ja i dan danas ne znam pucati iz topa, zatim da sam sjedio iza grma i sačekivao svoje mještane Hrvate i ubijao ih, itd.
Dana 1. 2. 1993. g., na sud je došla i Vojna policija i ispitivali su me dva dana, kako mene tako i ostale zarobljenike, ali naizmjenično. Opet su ispitivali sa istih spiskova, koje je imao istražni sudac Brkić i to uglavnom o ljudima sa položaja. Ta dva dana ispitivanja od strane Vojne policije su mi bila najteža u toku moga zarobljeništva. Kada su me vodili u sobu za ispitivanje, onda sam morao, kad bih ušao unutra, kleknuti na koljena, dignuti ruke u vis, i tako četiri sata, dok te oni za sve to vrijeme ispitivaju i tuku. Najviše su me tukli čizmama i to od pasa do glave, tako da sam sav bio modar. Napominjem da su nas u sobu za ispitivanje vodili po trojica policajca, jedan bi ispitivao, a dvojica su me za to vrijeme tukli.
Za sve vrijeme dok smo bili u zatvoru, taj se zatvor kako sam naprijed naveo, nalazi pored suda u Zadru, dolazila bi nova policija iz zatvora. Morali smo pjevati ustaške pjesme, a inače uveče pred spavanje natjeravali su nas da pjevamo pjesmu “Ringe, ringe raja”. Od svih ovih mučenja najteže za mene lično, a i za ostale zarobljenike, je bilo to što smo mi ostali zarobljenici morali jedan drugog udarati pesnicama i to jako, jer ukoliko ne udariš drugog zarobljenika jako, onda on pokaže kao se udara……
Dok smo bili u zatvoru, u Zadru, najviše me je tukao Erdalić Ive iz Tinja, i to trofaznim kabelom, svako jutro kad bi on bio dežurni, kad doveze doručak, natjeravao je, kako mene tako i druge zarobljenike, da jedan drugog udaramo pesnicama. Najviše nas je tukao kad bi čuo da padaju granate, onda bi vikao da naši tuku Zadar. Na njihov Uskrs, jedan od stražara Bajlo Edi, inače Arbanas, uveo me je zajedno sa još dvojicom i to Slavkom Olujićem i Mladenom Kusonjićem, u kupatilo i tu nas je tukao do besvjesti.
Noću kad spavam od straha dobivenog u zatvoru, skačem se počinjem buncati, a inače kad se vremenske prilike mjenjaju osjećam velike neizdržive bolove po tijelu. Ne mogu da vam sve detalje opisujem jer se ne mogu svega sjetiti, a koliko mi je bilo teško mogu vam reći da sam čak pitao stražara pištolj da se ubijem i da sam mogao doći do pištolja sigurno bi se sam ubio jer nisam mogao izdržati bolove i udarce.
Povezani tekstovi
