„Ako stignete tamo, ovaj put ne idite dalje. Pronašli ste najslađi, najdobrodušniji, najgostoljubiviji, najvelikodušniji narod. Mirno udišite taj zrak nevinosti i mladosti, zanosa i pjesme, što ga dah spoznaje još nije pokvario. Vi ste među Morlacima.“
Tako je pisao francuski pisac, akademik Charles Nodier, istražujući Bukovicu u 19. stoljeću. Na istim mjestima nešto kasnije boravio je i zadarski znanstvenik Špiro Brusina, nastanio se u kući u Bilišanima Gornjim, istraživao, pisao putopise i citirao Nodiera. O tome je 1863. Brusina napisao dnevnik. Na cijelom tom području, gdje je Brusina bio nastanjen, a Nodier pisao o „narodu“, danas živi jedna jedina žena. Potpuno sama. Na 240 metara nadmorske visine, na uzvisini, ima svoju kuću; u staji blago. Iza nje nema kuća, nema nikoga. Ispred njene kuće razasuto je puno objekata, ali ni u jednom nema nikoga. Draginja Oluić Draja, žena u dobi od 75 godina, nema koga zvati ni kada se vukovi počnu približavati staji. Ona je sama riješila taj problem, jer – tko joj može pomoći?
- Bacam petarde! Uf, da vidiš kako se prenu. I odu. Od kad sam se dosjetila petardi, djete moje, ja se vukova ne bojim. A prije je bilo gadno. Bilo je podavljenih ovaca… Ne bojim se ni čagljeva, kojih je toliko da ih je nemoguće izbrojati. Petarde rješavaju sve – zadovoljno kaže jedina stanovnica Kalabića, zaseoka u Bilišanima.
Borbena, ali blagog pogleda. Otvara frižider, sve želi ponuditi, osobito želi da probam basu koju sama pravi.
Ali, čekajte. Tko vam nabavlja petarde? Netko vam ipak dođe?
- Ma tko će doći, kupujem ih u Obrovcu.
Tko vas vozi…?
- Uvjek neko. Ja stopiram, pa tko stane.
Stopirate? Gdje? Dolje, na glavnoj cesti?
- A Bože, što ću drugo, nema ni prometa puno, ali ako neko naiđe, ja dignem ruku i ljudi mi stanu. A ja i dâm koju kunu za vožnju, pogotovo kad iz Obrovca idem natrag, pa treba malo skrenuti s puta da me se doveze.
Autobusa baš nikakvog nema? A školski? Iz Žegara idu djeca u Obrovac u školu, ovim putem.
- Da, ali ne daju mi više da se s njima vozim. Da je korona, kažu. I ne daju, odavno već. Da je kombi mali i da ne smijem među djecu…
Kad razgovor prestane, nastane nemoguća tišina. Sa „krova svijeta“, Drajine kuće na uzvisini, pogled je raskošan, masiv Velebita zaustavlja pogled, zelena Bukovica i tragovi prošlosti plijene pažnju, ali sve miruje i zvukova nema. Tišina je golema poput nepreglednog kraja. Zalaje pas. Začuju se ovce, ptice, krave. I to je to.
Draja je, kad sam dolazila, na leđima nosila toliku količinu velikog granja da je izgledala kao stablo. Govorila mi je odmah kako lišće dâ blagu, a drva su joj za ogrjev. Tko nasiječe drva? Nasmiješila se Draja, pita me koliko mi puta treba reći da sve radi sama. Kaže, pa pogledaj oko sebe. I smije se, zarazno, mom čuđenju, jer takav način borbe za život, za svaki zalogaj, za kilogram šećera radi kojeg stopira do Obrovca, za cijepanje drva, za svaki sić vode koji sama vuče iz gusterne, za rad u vrtu da bi imala povrće, da bi opstala… sve to je Draji normalno. Jer, tako živi punih 20 godina. Od smrti muža.
Kad se 1970. udala u taj kraj, rodila je četvero djece. Jedan drugome do uha. Svi su išli u školu, nedaleko. Bilo je osam razreda.
- Imam ja odraslu djecu, dva sina, dvije kćeri i desetero unučadi. Ali svi su daleko, svi žive vani. Austrija, Srbija, Njemačka… Rijetko se vidimo – priča Draja, koja svakom od unučadi za 18-ti rođendan pošalje sto eura.
Drajo, kako uspijete uštedjeti, mirovina vam je 900 kuna?
- E draga moja curo, treba biti čobanica. Imaš kuće u Ravnim kotarima i ljude koji neće da im ovce budu oko njihovih kuća od proljeća pa do kasne jeseni. Šta ja znam zašto. I dovezu ih meni. Po stotinu tuđih ovaca sam čuvala. Pa ti sad računaj – broji Draja. Zanese se u objašnjavanje kako i telad proda, pa janjce… A ja ne računam zaradu o kojoj mi govori. Pitam koja su to sela iz Ravnih kotara iz kojih ovce stižu na čuvanje u Bilišane.
- Ima ih, više. Gorica, recimo, pa Raštane, Polača. Iz Smilčića sam imala, pa iz Škabrnje… Život nije lak, ali tko hoće, eee, taj će i zaraditi. Brinut će i za sebe i za svoju obitelj. Može se – priča Draja životnu školu.
Ona za sebe ima 20 ovaca, tri krave i dva teleta. Ne gubi nadu da će ljudi ipak naseliti to područje. Priča kako je bila i dojilja u vrijeme dok su njezina djeca bila malena. Kome je u selu trebalo, njoj su djecu donosili da ih nahrani. „Majka hrabrost“, pomislih. Ne gubi nadu ni da će se taj kraj opet naseliti, iako 20 godina nitko nije došao. Oni koji su tu bili, umrli su, a Draja je ostala sama.
Gledam okolo. Prolazim kroz selo. Odmah preko ceste, ispred Drajine kuće, stara je popova kuća u kojoj je živio Špiro Brusina kada je istraživao taj kraj. Kuća je oronula. Uskom cestom dalje – kamen na kamenu, kuća do kuće, otvorena dvorišta, teška tišina. Nikoga nema. Kada Draja ode, taj kraj će ostati bez ikoga. Za razliku od optimistične Draje, ja nisam našla razloge zašto bi tu netko došao živjeti, a da prethodno, na razinama vlasti, ne postoji razrađeni projekt za to.
- A kako ja mogu preživjeti? Ničega mi ne fali. Zašto onda ne bi mogli i drugi? Pogospodili se? Može se živjeti, od blaga se može živjeti, i zaraditi, samo treba htjeti raditi, bez toga ništa – kaže vrijedna Bukovčanka.
Drajo, zar baš nikada niste usamljeni?
- Imam posla! Po cijeli dan se ima posla, i u Obrovac treba po hranu i kod doktora, pa moje ovce, krave, vrt… Nekad se osjetim usamljeno kad mrak padne. Onda malo gledam TV, ali, djete moje, uzmem ja mobitel i zovem redom moju djecu. Satima pričamo. Uvik se nađe rješenje – kaže Draja.
Spustile smo se do ceste. Dan prelijep. Hodamo uokolo, pokazuje mi veliki bunar gdje su žene nekad išle po vodu. Promjera je barem osam metara. Zelenilo miriše. Ali drača je posvuda. Sve je zaraslo. Samo Drajina kuća stoji na uzvisini i Draja tu ruši sve teorije i priče o tome da mogućnosti i rješenja ne postoje.
Čvrsto mi stišće ruku.
- Ajde, pa dođi ponekad. Navrati. Nisi ti mala da bi se bojala ičega, a i ljepo smo pričale. Pa nisan tako daleko od Zadra. Jel voziš? Da? Eto! – ozarila se Draja, jedina i posljednja stanovnica cijelog zaseoka Bilišana čiju je ljepotu i Brusina opisivao. Draja je „majka hrabrost“, žena koja i u „ogledu“ s vukovima pobjeđuje, koja sve rješava i ničega se ne boji, koja plijeni vedrinom i zaraznim smijehom, koja obožava razgovarati i pripovjedati kako je nekoć bilo, ali i iskreno kaže koliko suza prolije kad je savladaju osjećaji. Svatko ima svoje tuge, ali ne damo se, kazala je Draja na mom odlasku.
Lada Burčul
Povezani tekstovi
