U nekim hrvatskim medijima, 2. jula ove godine, u okviru emisije “Dogodilo se na današnji dan”, emitovana je sljedeća vijest: “1991. – Kod kasarne ‘Maršal Tito’ (danas Croatia) dogodio se sukob Zagrepčana s pripadnicima JNA. ‘Maršalka’ je bila jedna od najvećih kasarni u Hrvatskoj, bio je to regionalni centar 5. Vojne Oblasti, jednog od triju glavnih Komandi JNA i 10. Korpusa, kao i nekoliko manjih prištapskih jedinica. Hrvati su oklijevali direktno napasti kasarnu zbog snage JNA i opasnosti za hrvatski glavni grad. Borba stoga nije bila intenzivna i uglavnom se povremeno pucalo iz grada na kasarnu i obratno. Veći sukob ipak se dogodio 2. jula 1991. prilikom izlaska kolone vojnih vozila i sedam tenkova kao pojačanje snagama JNA u Sloveniji. Građani Zagreba pokušali su spriječiti njihov izlazak te je došlo do pucnjave. Otpor je pružala i jedinica tadašnje 2. ‘A’ brigade Zbora narodne garde, tada još u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova, a građani su cisternama i kamionima, kojima su priječili put na mostovima, bili spremni rušiti i mostove. U borbi je poginuo 32-godišnji civil Raveno Čuvalo, prva žrtva JNA u Zagrebu. Poginuli su i 19-godišnji vojnici JNA Zoran Mirković i Halil Cucak, dok je njihov vršnjak Zvezdan Antić umro od posljedica ranjavanja 14 dana kasnije. Devet civila i dva pripadnika ZNG-a bili su ranjeni. Ubrzo je postignuto primirje, a JNA je evakuisala kasarnu kada je službeno otišla iz Hrvatske u januaru 1992. godine.”
Tekst prati videozapis na kojem se vidi i ono što se ne komantariše. Na tenkove, koji se kreću cestom u koloni, atakuje masa ljudi sa svih strana, bacaju se kamenja i molotovljevi kokteli koji izazivaju plamen na tenkovskom oklopu, jedan tenk gura jedno osobno vozilo bez putnika, a vidi se i ranjeni civil, kažu da je u pitanju pomenuti Raveno, nad kojim se pokušava reanimacija…
Za stradalog civila Ravena navodi se da je iz novozagrebačkog naselja Travno, da je i on sa ostalim građanima pokušao spriječiti izlazak JNA iz “Maršalke” i njihov odlazak u Sloveniju, da se njegovo ime, uz imena ostalih Travnjana žrtava rata, nalazi na spomen-ploči na sjeverozapanom uglu ovog kvarta i na hrvatskom kenotafu (simboličan grob ili spomenik podignut u pomen pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje) Hrvatskog slova, gdje su popisana imena “svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu”.
Udruženja hrvatskih veterana proizišlih iz rata devedesetih Grada Zagreba, predhodnih godina pokretale su inicijativu o preimenovanju Parka Travno u Park Ravena Čuvala. No, gradska skupština je odlučila da se njegovo ime, umjesto na parku Travno, nađe na spomen-ploči na mjestu pogibije.
A ko su i odakle su poginuli vojnici JNA?
Zoran Mirković od oca Nikole, rođen je 8. decembra 1972. u Požegi, Hrvatska, živio u Beogradu; Halil Cucak od oca Ibrahima, rođen je 2. juna. 1972. u selu Raždaginja kod Sjenice, Srbija, a Zvezdan Antić od oca Mirka, rođ. 24. juna 1973. u Jagodini, Srbija, preminuo 17. jula 1991. od posljedica ranjavanja. I to je sve što o njima znamo. Koliko sam mogao provjeriti kroz razne evidencije, nemaju ni spomen-ploču, ni ulicu ni park. Nisam našao ni podatak kakve su škole završili i čime su se bavili u civilstvu prije odlaska u JNA. Sa svojih 18 ili 19 godina šta su i mogli biti? Mogli su završiti srednju školu i možda upisati neki fakultet. Mogli su imati i djevojke, kako i priliči njihovom uzrastu…
A šta su Zoran, Ibrahim i Zvezdan radili na licu mjesta? Bili su na redovnom odsluženju vojnog roka, tada još uvijek jedine legalne vojske zvane JNA i jedine međunarodno priznate države koja se zvala SFRJ. Kao i svi vojnici svijeta i oni su postupali po naređenjima pretpostavljenih. Neko će reći da su mogli odbiti naređenje, napustiti kasarnu i predati se Hrvatima. Jesu li? Pa oni su ih i držali u okruženju i pucali po njima. Kako očekivati od mladića njihova uzrasta da u datim okolnostima rasuđuju šta je ispravnije: braniti državu ili je rasturati?
A šta je Raveno radio na mjestu događaja? Kažu, da je pokušao sa ostalim novozagrebčanima spriječiti izlazak JNA i odlazak na intervenciju u Sloveniju. Dakle, nije mu bio ugrožen ni život, ni imovina, a ni domovina. A ako je bio civil, kako se navodi u hrvatskim medijima, nije ni bio obavezan da prisustvuje na mjestu događaja i da učestvuje u napadu na “mnogo jačeg neprijatelja”. A možda i nije bio civil, pa je morao i on da se odazove nečijem pozivu. Njegovo ime na kenotafu hrvatskih branitelja upućuje na tako nešto.
I nije narod zagrebački bio goloruk, kako su mediji opisivali ovaj događaj. Jer da jeste, na strani JNA ne bi stradali pomenuti regruti JNA. I kako to da tolika sila smještena u vozilima i tenkovima izgubi tri vojnika a “goloriki narod” jednog civila. Ako je vojska pucala u vazduh, ko je onda upucao civila Ravena? Možda upravo oni koji su htjeli incidente i krv. A to sugurno nisu bili regruti. Uostalom, Tuđman je još u maju 1992, u javnom nastupu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, urlao: “jest`, ne bi bilo rata da smo odustali od cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku”.
Tragajući za podacima vezanim za događaj pred “maršalkom” naiđoh i na jedan tekst izvjesnog Marina Knezovića, od prije pet-šest godina, pod naslovom “Umrijeti za Slovence”, u kojem se govori kako su Hrvati početkom jula 1991. bili spremni umrijeti za Slovence, o čemu svjedoči i Ravenova pogibija, a da je malo vjerovatno da bi danas, posebno poslije sukoba oko granica, neki Hrvat umro za Slovence.
Dodao bih, da je, poslije najnovije odluke Arbitražnog suda u Hagu “o teritorijalnom sporu Hrvatske i Slovenije na kopnu i moru”, prema kojoj većina Piranskog zaliva pripada Sloveniji, umiranje nekog Hrvata za Slovence “nemoguća misija”.
Savo Štrbac
„Balkan Ekspres“, glasilo srpske dijaspore za SAD, 3. jula 2017.