“Izvrsna gluma, odlična režija… film sam pogledala u jednom dahu. Šokantan je, surovo iskren. Humanost, snaga i upornost pojedinca pobjeđuje spore i neorganizirane institucije. Film ostavlja trag… da se ne zaboravi… da se ne ponovi.”
Što napisati o filmu koji te ostavi bez teksta? Upravo takav je Dnevnik Diane Budisavljević, premijerno prikazan sinoć u kinu Bačvice u sklopu Splitskog ljeta.
Ovaj igrano-dokumentarni hibrid prvo je “pokorio” Pulu (Velika Zlatna arena za najbolji film, Arena za režiju, glazbu i montažu, nagrada publike Zlatna vrata Pule te nagrada ocjenjivačkog suda Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana – FEDEORA), a nakon prikazivanja u Motovunu i Dubrovniku, uslijedila je i splitska premijera. Film nastavlja svoju ljetnu turneju na još četiri morske lokacije tijekom kolovoza: u Korčuli, Jelsi, Hvaru i Rabu, a zagrebačka premijera i kinodistribucija diljem Hrvatske predviđene su za listopad.
O sadržaju filma, glumi, režiji… već ste nakon trijumfa na 66. Pulskom filmskom festivalu mogli čitati sijaset recenzija “iz pera” mahom kompetentnijih i „zagriženijih“ filmofila od potpisnice ovih redaka. Prosječna sam gledateljica bez stručnih kompetencija na području filma i ne pada mi na pamet analizirati ijedan od aspekata Dnevnika Diane B. Mogu tek pokušati prenijeti svoj doživljaj.
Problem je jedino u tome što teško nalazim riječi. Definitivno je ovo domaći film koji je ostavio najsnažniji dojam na mene, zapravo slobodno mogu reći najsnažniji dojam od svih filmova koje sam pogledala u životu. Dok se na platnu vrtjela odjavna špica, mislila sam samo o tome kako ne znam uopće što bih o njemu nekome rekla, osim da ga treba pogledati i pokloniti mu se. Pokloniti se i autorici, cijeloj vojsci suradnika, glumcima i stvarnim protagonistima užasa o kojima govori. U tišini, jednakoj onoj u kojoj je splitska publika sinoć odgledala cijeli film od početka, nagradivši ga iskrenim pljeskom na kraju. I sama je redateljica u kratkom druženju nakon filma istaknula da je fascinira (na svakoj projekciji) upravo ta potpuna koncentracija publike, opipljiva tišina u kojoj se film gleda. Nema ustajanja „po kokice“, žamora, komentara, samo tišina. I zaista, ovaj film gledatelja prikuje za sjedalo, gleda se bez treptanja, upija se svaka scena, ostavlja pečat koji će se teško izbrisati.
Indikativno je i neobično bilo vidjeti koliko se publici nije žurilo nakon filma otići iz kina usprkos teškom zraku i vrućini bez daška povjetarca. Sporo su se nekako ljudi razišli, mnogi su i ostali želeći bar na nekoliko kratkih minuta popričati s Danom Budisavljević, stisnuti joj ruku, čestitati, pohvaliti film, komentirati ga. Evo i nekoliko dojmova iz publike:
“Izvrsna gluma sa bešavno uklopljenim dokumentarnim dijelovima. Film stvoren u bitnom trenutku kada se ponovno organiziraju kampovi i kavezi… kad sve institucije zakažu jedino što čini razliku između života i smrti je ljudskost.”
“Rado bih preporučila film svim svojim prijateljima. Fini vez igranih dijelova, dokumentarnih i svjedočenja. Posramljena sam i ponosna na ljudski rod istovremeno. Koliko patnje može čovjek nanijeti čovjeku, a opet s druge strane kako dobrota “obične” žene može potaknuti dobrotu u ljudima! Hvala Dani B. za divan film i Diani B. za sva dobra djela!”
Film je toliko dobar da je bujicu misli koju je izazvao teško izreći u malo riječi, možda ona Đoletova vječna: ‘Krivi smo mi što smo ćutali’… Pitam se zašto je nekome trebalo da se arhiv izgubi?”
“Izvrsna gluma, odlična režija… film sam pogledala u jednom dahu. Šokantan je, surovo iskren. Humanost, snaga i upornost pojedinca pobjeđuje spore i neorganizirane institucije. Film ostavlja trag… da se ne zaboravi… da se ne ponovi.”
“Ovo je film koji bi trebalo prikazivati svima, čak i u školama kao lekciju iz povijesti, da nauče, da shvate koliko su zlo bili ti logori, da ne dozvolimo da se ikada ponovi.”
“Film bez pompe i ‘velikih’ riječi, bez posebnih specijalnih efekata i dramaturgije, teče polako i u tišini, samozatajan, a snažan i autentičan do boli. Prekrasna fotografija i režija, posebno u dijelovima gdje se prikazuju svjedočanstva preživjelih. Dokumentarni i igrani dijelovi uklopili su se u jednu integralnu cjelinu. Ne sjećam se da sam ikada bila na nekoj filmskoj projekciji koju je publika pratila s toliko pažnje, u tišini i s tolikim poštovanjem. Pokazuje obje strane ljudske prirode: ekstremnu zloću i s druge strane veliku hrabrost i empatiju. Unatoč prestrašnim i neshvatljivim zločinima vraća nadu u ljude jer pokazuje kako se i u takvim užasnim vremenima pojavljuju iznimno hrabri i plemeniti ljudi/žene.”
Svakako, ovo je film koji treba pogledati. Ako ste propustili sinoćnju premijeru, zabilježite negdje da će se prikazivati u kinima ovog listopada, odvojite tih 90-ak minuta i pogledajte Dnevnik Diane Budisavljević. Iz kina ćete izići promijenjeni – možda ćete zanijemiti, možda će iz vas poteći bujica komentara… ali kladila bih se da ćete se i vi, unatoč bremenitoj temi i mučnim dokumentarnim prizorima, osjetiti oplemenjeni. A to vrijedi truda.
Povezani tekstovi
