D.I.C. Veritas

DIC Veritas, 05.04.2018, Saopštenje povodom golgote Kupreških Srba (April 1992)

Hrvatske jedinice, sastavljene od  ZNG, HOS-a, HVO,  3. aprila 1992.  napale su srpska sela na kupreškoj visoravni u jugozapadnoj Bosni. Brzo su napredovali, jer sa srpske strane nije ni bilo organizovane odbrane. Brojčano nadmoćniji, bolje naoružani i sa iskustvom iz rata u Hrvatskoj, do 6. aprila zauzeli su sva srpska sela, uključujući i opštinski centar gradić Kupres. Za nekoliko dana hrvatska vojska ubila je  54 srpska civila i teritorijalca, a oko 150 odvela u logore po zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, u kojima su prošli pravu golgotu.

Hrvati su  6. aprila u restoranu firme “Kvalitet” u Kupresu sakupili 60-ak teritorijalaca i civila.  Svi su bili domaći, osim kupreškog sveštenika Zorana Perkovića, rodom iz Ilijaša i Slovenke Minke udate Bosnić.

Odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, valjda za opomenu drugima, Hrvati su ubili Stevu Lugonju i Dragana Čelebića.

Narednog jutra, oko 4 sata, polugole, po snijegu i hladnoći, tjerali su ih pješice prema23 kilometraudaljenoj Šujici. Pratilo ih je desetak naoružanih domaćih Hrvata. Nekoliko kilometara ispred Šuice iz kolone se izdvojio Žarko Živanić i potrčao prema šumi. Za njim su pucali hrvatski vojnici i ranili ga. Prišao mu je jedan vojnik i, procjenivši da ne može hodati, likvidirao ga rafalom  iz puške.

U Šuici ih je dočekalo mnogo ljudi koji su ih na  nekom parkiralištu fizički  maltretirali, nakon čega su im žicom povezali ruke, utovarili u kamion i povezli nekuda.

Zaustavili su se u mjestu Gornji Brišnik i dok su izlazili iz kamiona morali su proći kroz špalir batinaša naoružanih drvenim toljagama. Ugurali su ih u neku baraku i ubacili suzavac. Nakon  sat i po izvode ih iz šupe i dovode do ruba visoke stjene uz prijetnju da će ih baciti sa nje. Zatim ih tovare u kamion i kreću dalje. Svo vrijeme ruke su im vezane.

Oko pet sati popodne ušli su u Split. Kamion se zaustavio pred jednom zgradom, koja je ličila na vojni centar. I tu su morali sići sa kamiona. Jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan,  palicom udario Petra Spremu, od kog udarca je pao i udario glavom o ivičnjak. Odmah mu je  pjena udarila na usta. Potovarili su ih ponovo u kamion i odvezli u zloglasnu Loru. Sa njima je bio i Petar, koji će nekoliko dana kasnije i umrijeti. Tu su zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara.

U Lori nastavak mučenja: spajanje na induktorsku struju poljskog telefona, “samoudaranje” glavom u zid, međusobno  udaranje zarobljenika…

Nakon  šest dana provedenih u Lori, tovare ih u kamione i voze u Zadar, gdje ih razdvajaju u dvije grupe. Ponavljaju se već viđeni tretmani iz Lore. Nakon dva dana provedena u Zadru ponovo ih tovare u kamione, s tim da su osmoricu izdvojili: braću Ljupka i Ratka Milića, Spasoja Kanlića, Slavka Dragoljevića, Dušana Nikića, Mirka Čivčića, Dušana Milišića i Jovu Marića.

Stižu u Eminovo selo kod Duvna. Ponovo maltretiranja i iživljavanja. Novina je u odnosu na Loru i Zadar, što ih sada nožem bode jedna žena i što satima kleče na hladnoći sa glavom u snijegu. Nakon dva  dana odvoze ih u Vrgorac. Ali ne sve. I ovdje su osmoricu  izdvojili: braću Dragana i Milivoja Mašića, braću Radovana i Marka Mašića, Ratka Lugonju, Đoku Marića, te Nikolu i Dušana Duvnjaka.

U Vrgorcu ništa bolje nego na predhodnim lokacijama. Mlati ih ko i sa čim stigne. Od batina u ćeliji umire Mile Spremo zv. Migac. Tri, četiri Crnogorca, koje su Kuprešaci zatekli u Vrgorcu, kopaju rupu u jednom kamenolomu u koju ga  sahranjuju  trojica Kuprešaka.

Nakon šest dana provedenih u Vrgorcu, voze ih u Ljubuški, gdje ostaju još 20-ak dana. Prvih desetak isti tretman kao i u predhodnim logorima. Drugih desetak situacija se pomalo poboljšava. Manje ih tuku, bolje ih hrane, briju ih i kupaju potpuno gole sa šmrkovima, oblače u SMB uniforme i 14. maja dovode u Žitnić kod Drniša, gdje je izvršena razmjena. Na nosilima je razmjenjen  i Stojan Zubić. Od zadobijenih povreda i on umire treći dan po razmjeni u kninskoj bolnici. Pop Zoran Perković je na istom mjestu razmjenjen devet dana ranije (on i duvanjski sveštenik Branko Zelen za jednog katoličkog fratra iz Glamoča). Perković je u razmjenu došao sa 8 slomnjenih rebara.

Posmrtni ostaci dvojice Sprema su predati srpskoj strani u novembru iduće godine. Od onih 16- orice, izdvojenih u Zadru i Eminovu selu, do danas ni traga ni glasa. A od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli a oni koji su još živi, osakaćeni su i fizički i duševno. Koliko ih bole njihove rane, još ih više boli činjenica da do danas nema traga o njihovih 16 komšija, kao i saznanje da niko nije procesuiran za sve što im je učinjeno, iako se znaju i imena svih  žrtava i preko stotinu učesnika u njhovj golgoti.

Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991, na Kupreškoj visoravni ih sada živi 500-600.

 

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.