Vest da je 26. aprila 2026. u Beogradu, u 82. godini, preminuo Goran Babić, jugoslovenski, srpski i hrvatski pesnik, pisac, esejista, antologičar, dramaturg, scenarista, publicista, novinar i konceptualni umetnik, istog dana objavili su skoro svi mediji u regionu. A ja sam je čuo nešto pre javnog objavljivanja od zajedničke poznanice Prije. Pričala mi je da ga je nedavno posetila u staračkom domu, u kojem je i preminuo, i da je bio dosta okopnio.
Za Gorana Babića čuo sam još krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih prošlog veka, za vreme studija prava u Zagrebu. Siguran sam da sam ga i viđao, ali se ne bih mogao zakleti da li je to bilo uživo ili sa nekih fotografija. Goran je od mene stariji pet godina i čini mi se da je pre mog dolaska u Zagreb već napravio karijeru i kao pesnik i kao osnivač omladinskog lista „Polet”, dok sam ja bio običan student iz provincije. Čim sam diplomirao napustio sam Zagreb i vratio se u rodni kraj, dok je Goran ostao u Zagrebu, praveći i umetničku i političku karijeru.
Onda je bio rat. Bavio sam se njegovim posledicama, najviše poginulim, nestalim i zarobljenim, pa nisam imao ni vremena ni interesa za probleme umetnika, koji su pobegli/proterani iz hrvatskih gradova i skrasili se u Beogradu ili bilo gde u svetu.
Dođe i avgust 1995, kada je hrvatska „Oluja” mnogo Krajišnika, uključujući i mene, „oduvala” do Beograda. I ubrzo tu, u samom centru grada, u blizini Predstavništva RSK, koje se nalazilo u Dečanskoj, uživo sretoh onog istog Gorana koga pamtim iz Zagreba. A ko ga je i samo jednom video, na slici ili uživo, zapamtio bi njegov upečatljiv lik: omalen, uspravan, s kraćom bradom i dužim brkovima koji su mu prekrivali obe usne. Ne sećam se da sam ga ikada video bez izbledelog kačketa i sivog prsluka s puno džepova. Pri svakom susretu na ulici zastao bi i veoma zainteresovano i brižno priupitao bi me kako se nosimo s popisom žrtava, koliko ima nestalih i zarobljenih.
A kad se početkom 1998. i „Veritas” doselio u Dečansku, sretao sam ga skoro svakog dana u društvu jedne devojčice, koju je dovodio do Muzičke škole „Bora Stanković”, koja se nalazila u susednoj zgradi. Devojčica mu je, po razlici u godinama, mogla biti i unučica, što sam i mislio, sve dok mi jednom prilikom nije rekao da je to njegova ćerka Maša.
Tih nekoliko godina, dok je Mašu svakodnevno dovodio u muzičku školu, često bi svratio i kod mene u „Veritas”. Kovali smo planove, u čemu je on prednjačio, o snimanju dokumentarca o stradanju Srba od Hrvata i četrdesetih i devedesetih, do čije realizacije nikad nije došlo, jer ni on ni ja nismo imali para. A nismo umeli ni da ih obezbedimo.
Za sve te godine Gorana nikad nisam video u društvu sa suprugom. Ni to me nije čudilo, jer ni ja se sa svojom nisam u javnosti pojavljivao. To je „odlika” gorštaka, pre svega Dalmatinske Zagore i Hercegovine, po čemu sam naslućivao da je i on poreklom iz tih krajeva. A i čista ijekavica ga je „odavala”.
Jednom prilikom sreli smo se na zemunskom keju. Išli smo u istom pravcu. Sustigavši ga, usporio sam usklađujući korak s njegovim. Hodali smo laganim korakom i razgovarali. A s njim nikad nije bilo dosadno. Tema napretek. Primetio sam da se često obazire i zastajkuje, što nikad pre nije radio. Uskoro nam se pridružila jedna gospođa s hodalicom. „Zbog nje se obazirem. To mi je žena. Kad sam se ženio drugi put, izabrao sam dosta mlađu od mene, računajući da će me pod stare dane negovati. Iz priloženog vidiš da mi se ni ovaj plan nije ostvario.”
Izgovorio je to potpuno mirnim glasom, onako više šeretski, kao da konstatuje kako je „danas lep dan”, bez namere da se žali na sudbinu. A ona je bila nasmejana. Ne obazirući se na njegov komentar, pružila mi je ruku kao starom znancu: „Ja sam Mladenka. Znam ko ste Vi. Drago mi je da sam vas i lično upoznala.”
Bilo je još bezbroj planiranih i usputnih susreta. Više puta sam ga video u bašti jednog kafića na Topličinom vencu, uz čašu piva. Najčešće je sedeo u društvu s jednom damom. Više put sam pored njih prošao uz lagani naklon žureći prema Zelenom vencu na bus za Novi Beograd. Jednom me i upoznao sa njom. Bila mu je to sestra Branka, za koju reče da radi u Jevrejskom centru. Osetivši moju zbunjenost, dodao je: „Naša majka je Jevrejka iz Beograda, a otac Hrvat iz doline Neretve. Upoznali su se pred Drugi svetski rat ovde u Beogradu, gde su oboje studirali medicinu, ali je zbog rata nisu ni završili. Iako iz imućnijih porodica, pridružili su se partizanima, a kao plod njihove ljubavi ja sam se rodio na Visu 1944. Posle rata živeli smo u Mostaru, gde su mi se rodile i sestre blizanke Zora i Branka. Roditelji su mi posle rata završili prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu i ponovo se vratili u Mostar, gde su oboje i sahranjeni. A jame u Jajincima kriju ostatke bake i dede, majčinih roditelja.”
Sada mi je bilo mnogo jasnije zbog čega je Goran 1991. pobegao iz Zagreba i zašto je za novo stanište izabrao baš Beograd.
A nakon spektakularnog samoubistva generala HVO Slobodana Praljka, koji je 29. novembra 2017, prilikom objavljivanja drugostepene presude u Haškom tribunalu, u sudnici i pred kamerama teatralno ispio čašicu smrtonosnog cijanida, mediji, posebno hrvatski, izveštavali su da je taj isti Praljak svom najboljem prijatelju Goranu Babiću preoteo prvu ženu Kaćušu i preuzeo brigu o njenoj i Goranovoj deci, Nikoli i Nataši, da je i usvojio Nikolu, koji je prezimenu Babić dodao i prezime Praljak, te da mu je ostavio i svu svoju nemalu imovinu. (Praljak je jedan od retkih, ako ne i jedini haški osuđenik, koji je po odluci suda morao da plati i sudske troškove krivičnog postupka u iznosu od skoro tri miliona evra.)
U eri tih medijskih objava, sretoh se s Goranom i upitah ga za komentar, a on samo odmahnu rukom: „Pusti to, vrlo je komplikovano.” I nisam ga o tome više nikad i ništa pitao. Ali jesam razmišljao, posebno kada bi se u medijima pojavila neka objava na tu temu.
Drugi dan po preminuću, „Politika” objavi čitulju da će se Goranova sahrana obaviti 29. aprila u 13 časova na Jevrejskom groblju, a među ožalošćenima: supruga Mladenka i ćerke Nataša, Maša i Nuša. Bilo je primetno da je izostalo ime sina Nikole. Prija mi je objasnila da ono Goranovo: „Pusti to, vrlo je komplikovano”, zapravo znači da je Praljak usvojio svog biološkog sina.
Bio sam i na Goranovoj sahrani. Prvi put sam bio i na jevrejskom groblju i prisustvovao jevrejskoj sahrani. Mnogo ljudi se okupilo. Jedna grupa i iz Zagreba. Mnoge od prisutnih sam i poznavao. Na kovčeg sam položio crvenu ružu, te prošao oko odra i izrazio saučešće Goranovim ćerkama i supruzi Mladenki, koja je bila u kolicima. Po Mladenkinom stisku ruke i blagonaklonom pogledu, osetio sam zahvalnost na prisustvu Goranovom ispraćaju na večni počinak.
Ceremoniju sahrane služio je rabin na hebrejskom, a ponešto i na srpskom. O Goranovom liku i delu govorili su njegovi prijatelji i saradnici iz Beograda i Zagreba. Govori su bili vrlo emotivni, posebno Milorada Pupovca, koji se s njim družio i pre rata u Zagrebu i posle u Beogradu.
Hor je izveo dve kompozicije, uključujući i „Konjuh planinom”. Nad rakom je samo rabin činodejstvovao. Kad je sanduk položen u raku, komunalci su ga brzo prekrili zemljom, na koju su položili vence i cveće i na uzglavlje poboli piramidu s natpisom „Goran Babić, 1944–2026”, a ispod dve zvezde: žuta, jevrejska, na desnoj i crvena, partizanska, na levoj strani. Humci su prilazili rodbina, prijatelji i poštovaoci i pored piramide, na svežu zemlju, polagali bele kamene oblutke. Umesto kamenčića, prekrstio sam se i naklonio izgovarajući: „Vječnaja pamjat, Gorane.”
Savo Štrbac
Politika, 12. maj 2026. godine, web izdanje
