U Sisku i okolnim mjestima, u ljeto i jesen 1991. godine, likvidirano je, prema Veritasovim podacima, najmanje 118 lica srpske nacionalnosti, od čega 97 civila, od kojih je 11 žena. Ljudi su ubijani u kućama, na ulici, na radnim mjestima, a najčešće odvođeni na unaprijed pripremljena mjesta (bivše lječilište Jodno i nekadašnje brigadirsko naselje ORA, nedaleko od Galdovačkog mosta) gdje su mučeni i na kraju likvidirani, a leševi bacani u Savu. Od ukupnog broja likvidiranih tek ih je 40 sahranjeno a za posmrtnim ostacima ostalih 78 i dalje se traga.
Jedan od najtežih zločina nad Srbima na području opštine Sisak desio se 22. avgusta 1991, u ranim jutarnjim časovima, kada su pripadnici MUP-a i ZNG, ničim izazvani, u transporterima sa oznakama JNA “protutnjali“ kroz srpska sela: Blinjski Kut, Kinjačka, Brđane, Čakale, Blinjska Greda, Bestrma i Trnjani, pucajući na sve što se micalo, kojom prilikom su ubili: Ranka Martinovića (42), Nenada Pajića (40), Stevu Simića (54), Lazu Stanića (57), Ljubana Tatišića (59), Mladena Vraneševića (53), Milana-Mišu Vučinića (47), Dragana Bekića (39), Dragana Biškupovića (45), Željku Boinović (23), Peru Crljenicu (50), Nedjeljka-Neđu Čajića (45), Ratka Đekića (73), Milana Kladara (51) i Radovana Kragulja (36) a više desetina ranili. U njihovom krvavom pohodu na srpska sela zaustavili su ih mještani sela Brđani, koji su se, čuvši pucnjavu kroz druga sela, na brzinu organizovali i postavili uspješnu zasjedu.
Pero Crljenica je ubijen na kućnom pragu u Kinjačkoj nakon što je otvorio kapiju i čekao sina Miloša da iz garaže izveze auto i da krenu na posao u Sisak, gdje je i većina mještana pomenutih sela radila. Najmlađa među nasumice ubijenima je Željka Boinović, po zanimanju tekstilna radnica, koja je upucana kroz prozor u sobi u Trnjanima gdje je živjela sa bakom Dragom i djedom Milošem Vraneševićem.
Policajac Zoran Vranešević, sin ubijenog Mladena Vraneševića, krenuo je iz Beograda na sahranu ocu, ali na sprovod nije nikada stigao. Dan poslije očevog ubistva, četvorica nepoznatih pripadnika rezervnog sastava hrvatske policije zaustavili su ga na blokadnom punktu u Odri. Uhapsili ga, priveli a zatim usmrtili sa tri metka i ostavili na obali Save kod Starog mosta, gdje je pronađen nakon pet dana.
Poslije ovoga događaja Srbi iz srpskih sela više nisu odlazili na posao u Sisak, već su organizovali odbranu svojih sela i kuća, a uskoro su formirali i opštinu koju su nazvali Caprag, po području na kojem se nalaze pomenuta sela, sa sjedištem u Gradusi, koja je bila u sastavu RSK.
Županijsko državno tužilaštvo u Sisku je u decembru 2006. odbacilo krivičnu prijavu podnesenu od strane porodica ubijenih protiv “zengovaca” Ivice Kovačića, Vlade Celčića, Krune Vlašića i Milana Šubića zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva zbog toga što je “područje na kojem je došlo do štetnog događaja bilo zahvaćeno raznim oblicima ratnog djelovanja, da je bilo pucnjave, da je u selima bila organizovana ‘seoska straža’, da su ta sela već bila privremeno okupirana i nalazila se u tzv. ‘SAO Krajini’”.
Tužbe porodica ubijenih za naknadu štete hrvatski sudovi su odbili zbog zastare i nedostatka dokaza o sudjelovanju pripadnika HV-a u štetnom događaju, s tim da su porodice državi dužne naknaditi parnične troškove koji se kreću i do više hiljada evra.Po okončanju pred hrvatskim sudovima neki od tih postupaka, po tužbama porodica, dospjele su i pred Evropski sud u Strasburu, ali još uvijek bez konačne odluke.
Porodice ubijenih Srba u capraškim selima ne gube nadu da će pravda i za srpske žrtve biti barem djelomično zadovoljena makar i sa 24 godine zakašnjenja.
U Beogradu i Banjojluci, 21.08.2015.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
