Sa pažnjom sam pratio reagovanja iz Hrvatske na nedavno objavljenu hašku presudu Ratku Mladiću. Sa velikom vjerovatnoćom mogao sam predvidjeti da će Hrvati sa ogromnim oduševljenjem popratiti izrečenu mu kaznu, tim više što mu je izrečena najteža od predviđenih.
Tim povodom je hrvatska predsjednica, Krabar-Kitarović, izjavila: “Žao mi je što Mladić nije odgovarao i za zločine počinjene u Škabrnji i drugdje u RH, ali nadam se da će presuda na doživotni zatvor biti barem djelomična satisfakcija za porodice svih onih koji su poginuli i bili mučeni ili nestali za vrijeme kad je on bio jedan od simbola rata, brutalnosti i genocidnosti”.
Ali nisam mogao ni naslutiti da niko od njih neće ni pomenuti prvostepenu hašku presudu njihovim generalima, izrečenu u aprilu 2011. godine, na koju ih podsjećam ovom prilikom.
Iako se na poziv Hrvatske biskupske konferencije cijela nacija molila nekoliko dana da sud izrekne “pravednu presudu”, što je u prevodu značilo oslobađajuću, pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala, Gotovina i Markač, bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine, silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.
Takav zaključak pretresno vijeće je donijelo cijeneći dokaze u cijelini kao što su transkripti sa sastanka hrvatskog rukovodstva na Brionima, protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, brojne pojedinačne zločine nad srpskim stanovništvom, otvoreni govor mržnje tadašnjeg predsjednika te uvođenje diskrminatorskih mjera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku. Za protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, pretresno vijeće je prihvatilo kao standard da su protupravni svi udari koji padaju na udaljenosti većoj od 200 metara od legalnog vojnog cilja (“pravilo 200 m”).
Prvostepena presuda je šokirala cijelu hrvatsku javnost. U Zadru je jedan sredovječni građanin razbio izlog i isjekao se krhotinama u znak prosvjeda protiv presude, a u Kninu je zastava na kninskoj tvrđavi spuštena na pola koplja.
Tadašnji predsjednik RH, Ivo Josipović, izjavljuje: “Za nas će – neovisno o presudi – Domovinski rat ostati pravedan i odbrambeni rat u kojem smo sačuvali našu slobodu i demokraciju od agresije i zločinačke politike režima Slobodana Miloševića”, a tadašnja premijerka Jadranka Kosor izjavljuje: “Moja će Vlada, kao i do sada, poduzimati sve u skladu sa pravnim mogućnostima da se ta kvalifikacija pred drugostepenim vijećem poništi. Naše stajalište o karakteru operacije ‘Oluja’ vrlo je jasno: to je bila legitimna vojno-redarstvena operacija s ciljem oslobađanja hrvatskog državnog teritorija od okupacije”.
I zaista hrvatska vlada nije čekala skrštenih ruku. Pored izdašnog finasiranja odbrane generala pred sudom od najmanje javno priznatih 28 miliona evra, angažovala je i poznatu lobističku američku firmu “Paton Bogs” za “vanjsku” odbranu generala. Ne zna se koliko je državu koštalo to vanjsko lobiranje, ali se zna da se žalbenom vijeću Haškog tribunala, predstavljajući se kao prijatelji suda, obratila grupa vojno-akademskog (američko-britansko-kanadskog) lobija sa zahtjevom da “razmotri i odbaci” zaključke prprvostepene presude o protivpravnom artiljerijskom napadu na civile u Kninu i u drugim krajiškim gradovima, suprostavljajući se tako “pravilu 200 m”, kao ograničavajućem faktoru za upotrebu artiljerije u naseljenim mjestima, u sadašnjim i budućim ratovima, pred međunarodnim krivičnim pravom.
Iako žalbeno vijeće nije prihvatilo pomenutu lobističku grupu za prijatelje suda, prihvatilo je njihov stav o “pravilu 200 m”, te poništilo cijelu presudu pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.
Ova neočekivana presuda je izazvala histeriju cijele nacije, koja još traje. Uopšte im nije bilo važno što je presuda žalbenog vijeća donesena preglasavanjem, tri naprama dva, i što je, prema svjedočenju jednog od haških sudija, Harhofa, upravo predsjednik žalbenog vijeća, T. Meron, ujedno i predsjednihk suda, u zadnji čas uspio nagovoriti senilnog turskog sudiju Kineja da promjeni mišljenje, te što je, u oba vijeća u kojima su sudije istog ranga, pet sudija glasalo za osuđujuću a trojica za oslobađajuću presudu. A moglo je biti potpuno drugačije samo da je sudija Kinej bio svjestan gdje se nalazi i o čemu glasa.
Iako je nesporno da su oružane snage RH u akciji “Oluja”, u avgustu 1995, izvedenoj uz svakovrsnu pomoć MPRI, za svega nekoliko dana iz RSK protjerali skoro četvrt miliona Srba, a njihova imanja opustošili, te ih više od 1.800, uglavnom starih i nemoćnih koji su ostali u svojim kućama, pobili i sve to dok su bili pod zaštitom mirovnih snaga UN-a, ostaje činjenica da Haški tribunal nikoga nije osudio za taj zločin.
Na taj način je Haški tribunal, pod uticajem moćnih lobija koji dolaze iz jakih država , zapravo branio pravo na legalno ubijanje civila, potpuno ignorišući pravdu za srpske žrtve. To pravilo nije važilo u slučajevima u kojima su žrtve pripadnici drugih naroda, o čemu svjedoči i slučaj “Mladić”. To je ono što boli više od 1.000 godina zatvora i 6 doživotnih.
Selektivna pravda je isto što i nepravda.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da je sudija Ori predsjedavao pretresnim vijećima i u slučaju “Gotovina” i “Mladić”. Ako ništa drugo, mora mu se priznati dosljednost po pitanju tumačenja pravne sintagme “udruženog zločinačkog poduhvata”.
Iz ponašanja hrvatske države u odbrani svojih generala, i Srbi bi mogli izvući pouku.
27. novembra 2017.
