Iako će većina ljudi biti ogorčena činjenicom da nam se sa svih strana i od raznih hohštaplera docira što bismo trebali raditi kao država, najviše bismo trebali biti ogorčeni sami sobom jer smo od vlastite države napravili smijuriju.
Nedavna izjava Sergea Brammertza, kojom se osvrnuo na službenu proslavu godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ te još jednom izašao van okvira svojih dužnosti i ingerencija, uzburkala je duhove. Doduše, Brammertz nije rekao ništa pretjerano skandalozno jer doista jest na hrvatskoj državi da odluči što će slaviti – a što ne, dok smo pojedinačnih zločina za vrijeme i nakon „Oluje“, kojih se također dotakao, kao društvo već dugo vremena svjesni jer nam ih se godinama nabija na nos. No, sve to skupa nema veze s osuđujućom prvostupanjskom presudom generalima Markaču i Gotovini koju se često koristi da bi se oblatilo cjelokupnu akciju, a više puta je to ponovio i sam Brammertz izjavljujući kako bi Gotovina i Markač „zaglavili“ i da je Republika Hrvatska promptno procesuirala sve one koji su tih slavnih dana okaljali odoru hrvatskog vojnika. Jednostavno, njima se i nije sudilo zbog zločina nego zbog politike. Politike izjednačavanja krivnje.
Kako smo sijali, tako žanjemo
Iako će većina ljudi biti ogorčena činjenicom da nam se sa svih strana i od raznih hohštaplera docira što bismo trebali raditi kao država, najviše bismo trebali biti ogorčeni sami sobom jer smo od vlastite države napravili smijuriju. Nije bilo tako davno kad je Carla Del Ponte dvorena i dočekivana od strane najviših državnih dužnosnika iako se radilo o najobičnijoj tužiteljici, a ne o prvakinji svjetskih diplomatskih krugova. A kad jednom fiškalčiću, koji naposlijetku završi kao veleposlanik Bogu iza nogu u Južnoj Americi, date toliko na važnosti da se život jedne države zaustavlja na dan njegovog posjeta, onda i nasljednik na mjestu fiškalčića očekuje takav prvorazredni tretman prije nego zauzme svoje prestižno mjesto veleposlanika u Čadu. Brammertz je tako dočekao svojih pet minuta i nada se zvjezdanom statusu kakav je imala Del Ponte dok su je domaće političke lutkice bez trunke državničkog u sebi salijetale i ljubile joj ruke, pa si daje za pravo dijeliti Hrvatskoj političke savjete i uopće raspravljati o političkim implikacijama procesa koji nije završen i u kojem on predstavlja samo jednu stranu u postupku. Ruža Tomašić je to dobro primijetila govoreći na Općem saboru svoje stranke u Zagrebu, ali joj čuđenje na nedostatak reakcije ostalih političkih subjekata u državi nije trebalo. Nema tu prostora za čuđenje jer smo sami sebe srozali i smjestili tu gdje se trenutno nalazimo. Ponašati se kao kurva i jeftino se davati, a onda odjednom umjesto novca na noćnom ormariću očekivati Petrarcin ljubavni sonet i cvijet kao odraz poštovanja, jednostavno nije realno. Hrvatsku u svijetu vanjske politike danas tretiraju onako kako smo im sami dopustili birajući, direktno ili indirektno, napirlitane odnarođene birokrate na državničke funkcije.
Zabrana bi „Oluji“ vratila dignitet
Nema razloga za brigu jer nam nitko neće zabraniti slavljenje i službeno obilježavanje vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Bio bi to presedan u povijesti, a s obzirom da samo domaća „peta kolona“ i osebujna srpska diplomacija konstatno potežu to pitanje, jednostavno nije realno da se takvo što dogodi. No, ono što bi nas trebalo zabrinuti je činjenica da nismo u stanju poštivati sami sebe dok to samopoštovanje ne predstavlja prkos i otpor akcijama nekog hegemona koji nadvija svoje krakove nad nama. Sve što se Hrvatima zabrani postaje nacionalna svetinja, nešto vrijedno čuvanja u gotovo nemogućim uvjetima, simbol borbe za nacionalnu slobodu, ali kad nema ugnjetavača, kad nestane zabrana, sve ono što nam je do jučer bilo sveto počinjemo doživljavati zdravo za gotovo. Generacije su slušale priče kako je teško bilo čuvati Kristovu vjeru pod Turcima, neke nove slušaju kako je bilo činiti isto to pod komunistima, a one koje tek dolaze slušat će kako su Hrvati nekad na Dan državnosti znali ponosno isticati nacionalne simbole svoje države. Danas i Krista i državnost uzimamo zdravo za gotovo, a ista stvar se događa i s „Olujom“ koju do dana današnjeg nismo uspjeli brendirati i približiti svijetu pa se u stranim medijima o njoj može čuti gotovo samo ono negativno, često plasirano iz raznih obavještajnih kuhinja. S druge strane, da nam nekim čudom zabrane obilježavanje godišnjice dobili bismo velebnu feštu usred turističke sezone jer ne bi postojao nijedan Hrvat na kugli zemaljskoj koji ne bi toga dana pohrlio u Knin pokazati zube „antikristima i masonima, komunistima, ovima onima“ koji nam brane da budemo to što jesmo. „Oluja“ bi tada bila slavljena sukladno svom povijesnom značaju za naš narod i modernu hrvatsku državu, a većina pogubljenih ovčica bi na našu zastavu i državnički dekor na hrvatskim ulicama prestala gledati kao na „primitivni ispad ognjištara“, dok s druge strane zaljubljeno bleje u veseli kolorit koji se razmigolji londonskim ulicama kad neki britanski plavokrvni gabor ženi neku djevu u bijelom. Da sam u poziciji zabraniti Hrvatima slavljenje „Oluje“, gotovo sam siguran da bih to već sutra napravio.
Ante Gotovina kao hrvatski William Wallace
„Oluja“ kao happy end jedne romantičarske priče o višestoljetnoj borbi za slobodu i lomljenju zubala nekoliko raznih okupatora koji su Hrvate tlačili na ovim prostorima idealna je za brendiranje tako da sama proslava usred turističke sezone postane velika narodna zabava ispunjena državničkim kičem, fešta koja bi i strancima, koji u milijunskim brojkama borave u Hrvatskoj tijekom turističke sezone, kroz zabavu pokazala koliko Hrvatima znači sloboda dobijena „Olujom“. Imamo sjajnu priliku našim dragim gostima približiti hrvatsku povijest, uključujući Domovinski rat, a ujedno im omogućiti da „Oluju“ pogledaju očima drugačijim od onih Save Štrpca. I dok je priča o škotskoj borbi za slobodu ušla u tolike domove preko obojanog lica Williama Wallacea u filmu „Hrabro srce“, hrvatska borba za slobodu prikazuje im se preko pojedinačnih zločina onih koji su okaljali uniformu hrvatskog vojnika, Štrpčevih bolesnih konstrukcija i haaških političkih presuda. Trebaju li nam doista zabraniti službeno obilježavanje „Oluje“ da bismo shvatili koliko toga svakodnevno propuštamo učiniti u afirmaciji svoje borbe za slobodu? Treba li nam novi hegemon da bismo bili ponosni što smo Hrvati? Čini se da bi, ako se najcrnje slutnje euroskeptika ostvare, Bruxelles mogao biti koristan barem po ovom pitanju.
Povezani tekstovi
