Iz Srbije se sve snažnije inzistira za puštanjem ratnog zločinca Ratka Mladića na slobodu. Podsjetimo, Mladić po haškoj presudi izdržava doživotnu zatvorsku kaznu za zločine po BiH (Srebrenica), dok ga Hrvatska nikada nije sudski teretila za ratne zločine počinjene u Škabrnji.
Najprije je Mladićeva obitelj zbog njegovog navodno znatno pogoršanog zdravstvenog stanja zatražila od Međunarodnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) u Haagu njegovo puštanje na liječenje u Srbiju.
Zatim je Mladića je u bolnici pritvorske jedinice u Haagu posjetio srbijanski ministar pravosuđa Nenad Vujić koji je uz jamstvo Srbije i službeno zatražio da se bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske pusti na liječenje.
Srbija ulaže nadu u Mandelina prava
Sada se oglasio i prvi čovjek Dokumentacijsko-informativnog centra Veritas Savo Štrbac koji naglašava da “zdravstveno stanje generala Ratka Mladića nikada nije bilo teže, te da bi mu Haški tribunal konačno trebao omogućiti da posljednje dane provede u krugu obitelji.”
Štrbac kaže kako se nada da će međunarodni sud primijeniti “Mandelina prava”: “Po tim pravima ne bi smjelo biti diskriminacije, a presuda i izdržavanje kazne ne smiju prerasti u osvetu prema osuđenom.”
Podsjetimo, “Mandelina prava” su revidirana standardna minimalna pravila UN-a za postupanje sa zatvorenicima, usvojena 2015. kako bi se osiguralo humano postupanje, dostojanstvo i zaštita prava osoba lišenih slobode. Ona obuhvaćaju 122 pravila koja zabranjuju mučenje, ograničavaju samicu i naglašavaju zdravstvenu skrb te rehabilitaciju.
Štrbac: “Ovo je kraj njegova života”
Prema riječima Save Štrpca, situacija je sada dramatično lošija u odnosu na prošlu godinu kada su zahtjevi za puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga bili odbijeni: “Ovo je, ipak, puno gora situacija i ovo je kraj njegovog života. Po prvi put su se sa tim složili i naši liječnici i liječnici Ujedinjenih nacija. To bi mogao biti dovoljan razlog da ga ovaj put puste kući da umre”, naglašava Štrbac prisjećajući se kako je i kada upoznao Mladića:
“Upoznao sam ga početkom rata devedesetih, kada je bio komandant Kninskog korpusa. Bio sam svjedok njegove obrane u Haškom tribunalu. On je i ranije imao moždane udare koji nisu ni liječeni. Bez obzira na to što je osuđen na doživotnu robiju, svaki čovjek zaslužuje da ode i umre u svojoj zemlji, u krugu svoje obitelji”, zaključio je Štrbac.
