1991.
* Hrvatsko Vrhovno državno vijeće je ocijenilo, da su “djelovi JNA stali na stranu odmetnika”.
* Vlada Hrvatske je odbacila većinu predloženih saveznih dokumenata kao i prijedlog saveznog budžeta.
* Naoružavanju i uspostavljanju policijske stanice u Kijevu pružio je podršku državni vrh iz Zagreba slanjem helikoptera sa visokim dužnosnicima Vladimirom Šeksom, Jerkom Vukasom i Lukom Bebićem, kao refleksija tih događaja došlo je do upada srpskih snaga u sela Potkonje i Vrpolje, nakon čega je došlo do protjerivanja hrvatskog stanovništva iz tih sela zbog straha od daljeg njihovog naoružavanja i organizovanja policijskih stanica u njima. Što je opet rezultiralo organizovanjem protesnih skupova protiv JNA i Jugoslavije. Do najvećeg takovog skupa doći će u Splitu 6 maja.
* Vrhovno državno vijeće odlučilo da Republika Hrvatska, ako jedinice JNA i “dalje budu ometale ili otežavale uspostavu pravnog poretka u Republici”, preispita svoj stav prema JNA te joj uskratiti financiranje.
* Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske uputilo građanima poziv na referendum na kojemu bi se trebali izjasniti da li su za nezavisnu, suverenu i samostalnu hrvatsku državu.
* U Benkovcu je spaljena zastava hrvatske sa šahovnicom samo pola sata nakon šta je postavljena na zgradu pošte. Postavljena zastava na VUPUK-ov silos u predgrađu Vukovara takođa je skinuta.
*U Brašadinu je ubijen Stevan Inić kada je noseći zastavu SFR Jugoslavije krenuo iz Bršadina u obližnju šumu Đergaj gde je, već po tradiciji, zajedno sa svojim drugovima proslavljao Praznik rad a(1928). Ubio ga je iz pištolja hicem u glavu njegov komšija Mihajlo Mijo Gelenčir kraj koga je Inić prolazio dok je ovaj kosio travu, a kome je zastava Jugoslavije zasmetala. Došlo je najpre do verbalnog sukoba, a nakon toga je Stevan Inić i smrtno stradao.
1995.
* U 5.30 započela je vojno-policijska akcija koju su sprovele hrvatske vojne, paravojne i policijske snage pod kodnim nazivom “Bljesak”. Operaciju su isplanirali Franjo Tuđman (predsednik Hrvatske), Gojko Šušak (ministar odbrane Hrvatske), Janko Bobetko (načelnik Generalštaba hrvatske vojske), Petar Stipetić (general-potpukovnik hrvatske vojske), Imra Agotić (general-potpukovnik hrvatske vojske), Mladen Markač (general-major hrvatske policije), Luka Džanko (general-major hrvatske vojske).
Operacija je počela artiljerijskim napadima na srpske položaje od Pakraca do Jasenovca sa zapadne strane i od Donjih Bogićevaca preko Medara do Okučana . Oko 16.000 pripadnika hrvatskih snaga (vojske i policije) napalo je iz nekoliko pravaca manje od 4.000 pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske Krajine, a na napadnutoj teritoriji živjelo je 15.000 stanovnika. Oko šest časova, hrvatski oklopni odred ušao je u „tampon zonu“, koju je u regionu Pakraca trebalo da štite pripadnici jordanskih „plavih šlemova“. Za samo 36 sati proterano je sveukupno stanovništvu, 283 ih je ubijeno i nestalo, među kojima 56 žena i osmoro djece starosti do 14 godina. Na kolonu izbjeglica, koja je pokušavala preći most pucalo se iz zolja, tromblona, minobacača, pješadijskog naoružanja, kolana je bila gađana i avionskim bombama.Vojska Republike Srpske i Vojska Jugoslavije nisu reagovale niti su se uključivale dok je “Bljesak” trajao. Tadašnji mediji u Srbiji nisu odmah izvještavali o napadu Hrvatske na enklavu Zapadnu Slavoniju.
* Nakon započete hrvatske vojne akcije “Bljesak” na Zapadnu Slavoniju, Snage Vojske SVK ispalile su nekoliko projektila na gradove Zagreb, Sisak i Karlovac.
* Komanda Unprofora potvrdila je da je dobila obaveštenje o početku napada na enklavu Zapadnu Slavoniju tog jutra, u kojem nisu navedeni razlozi. Nakon početka operacije, jordanski „plavi šlemovi“ su se povukli u svoje baze, iz kojih su posmatrali stradanje ljudi koje su bili u obavezi da zaštite.
* Hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštilo je da je napad na Republiku Srpsku Krajinu samo “policijska operacija” kojom se “želi osigurati bezbjednost putnika na dijelu auto-puta od Zagreba do Lipovca”, pripisavši joj “lokalni karakter”.
* Dan ranije predsjednik Tuđman je primio u Predsjedničkim dvorima veleposlanika SAD Pitera Galbrajta na njegov zahtjev i tom prigodom mu u vezi s incidentom na auto-putu rekao da Hrvatska, ostajući dosljedna svojoj politici mirnog rješenja i normalizacije odnosa, želi osigurati normalan saobraćaj i spriječiti daljnje incidente na tom za privredu Hrvatske važnom prometnom pravcu. Međutim, posmatrači sa strane iz ovog susreta izvlače zaključak da je Vašington unapred bio obavješten o očigledno pripremanoj ratnoj akciji Hrvatske vojske.
* Na svom pohodu hravtska vojska je upala u selu Medari, tada opština Nova Gradiška, i na svirep način pobila 22 civila od ukupno 24 koliko ih se tada zateklo u selu. Preživele su dvije djevojčice, i to samo zato što ih je prepoznao i zaštitio jedan od hrvatskih vojnika. Od 22 žrtve u Medarima troje je djece – dve djevojčice stare sedam i osam godina i dječak star 11 godina, kao i 11 žena. Najteže je stradala porodica Vuković iz koje je pobijeno vatrenim oružjem ili poklano sedam članova. Stradali su Burojević Ljeposava (1910), Burojević Mile (1935), Čanak Rade (1907), Čanak Draginja (1919) Dićko Ruža (1943), Dićko Željko (1967), Đumić Dragica (1919), Grmuša Jovan (1933), Mrkonja Jelena (1934), Ninković Anka (1915), Popović Nada (1931), Popović Nikola (1927), Tomić Zorka (1923), Vladetić Savo (1938), Vlaisavljević Katarina (1920) I sedam članova porodice Vuković – Anđelija (1959), Cvijeta (1956), Dragana (1988), Goran (1984), Gordana (1987), Milutin (1945) i Ranko (1955)
* Granate kojima su hrvatske snage granatirale kolonu izbjeglica prebacile su i u susjednu Republiku Srpsku gdje su u Gradišci stradali: baka i unuka, Tadić Marija (1940) i Tadić Una(1992), te Milka Dobrijević (1947), Nikica Šestanović (1971 ) i Bojan Ilinčić (1980),
Veritas.info
Povezani tekstovi
