Pomoćnik generalnog sekretara UN-a i šef civilnih poslova u misiji UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju od 1992. do 1994 Sedrik Tonberi (Cedric Thonbery) listu “FOREIGN POLICY”, u broju 104, iz 1996. godine, dao je sljedeću izjavu u vezi hrvatskog napada na Medački džep u septembru 1993. godine:
“Najteže kršenje ljudskih prava odigralo se septembra 1993. godine u Medaku. Hrvatska akcija je bila dobro isplanirana, za njima je ostala samo pustoš. Ubili su sve, uglavnom starije stanovnike i svu stoku. Koristeći dinamit, porušili su sve i jednu kuću. Tri dana kasnije hrvatska vojska se povukla pod pritiskom međunarodnih snaga. Nakon cjelodnevnog boravka na tom području naišao sam samo na jednu živu kokošku.
U ovom slučaju, UN, istog momenta kad je hrvatska vojska napustila područje vojni oficiri, milicija, inžinjerci, civilni doktori su sakupili sav dokazni materijal, filmove, fotografije, svjedočenja očevidaca, izbjeglica i vojnika UN-a. Kanadski zvaničnici su se složili da je ovakav plan mogao nastati samo u najvećim vojnim krugovima hrvatske vojske, u najmanju ruku. Najstrašnija je bila hladno krvnost sa kojom su počinjeni ovi zločini.
Medačka tragedija je tada odjeknula i u svjetskim medijima kao i u izvještaju UN. Može li se ovaj događaj, najdramatičniji od svih događaja, staviti ispod onog iseljenja svih krajinskih žitelja avgusta 1995. godine? UN je predao dosije, sa brojnim dokazima ratnih zločina, 6. oktobra 1993. godine. Kopija je takođe dostavljena hrvatskom Ministru odbrane Gojku Šušku. Od tada nema niti glasa o tom.
Kako haški sud može da priča o pravičnosti kada se ovako dobro dokumentovani slučajevi ne gone?”
(Originalni tekst nalazi se u arhivi Veritasa)
Povezani tekstovi
