e-Veritas, 17.08.2025, Šaka “pravde”

Stotine, vjerojatno tisuće ljudi, mnogi civili, nakon Oluje su uhapšeni i prebačeni u zatvore zbog sumnje u počinjene zločine i sudjelovanju u oružanoj pobuni. Dio zatočenika je mučen, neki su ubijeni, Human Rights Watch na sve je upozorio hrvatske vlasti, koje za to nisu marile

Nikola Plavljanić (1930.), civil iz Komogovine na Baniji, nije želio napustiti svoje imanje tokom VRO “Oluja” u avgustu 1995. Kada su u selo ušli pripadnici Hrvatske vojske, zarobili su ga i odveli u sisački zatvor. Kako su naknadno otkrili članovi porodice, Plavljaniću su u zarobljeništvu nanesene teške tjelesne povrede.

Prema podacima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, zatočenik starije životne dobi je čitavo vrijeme bio izložen torturi i prebijanju, uslijed čega je dopremljen u zatvorsku bolnicu u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Tamo je i preminuo 20. septembra 1995. Njegova porodica je saznala da je tijelo dugo bilo u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, da je potom kremirano, i to bez njihovog znanja, a da su posmrtni ostaci sahranjeni u zajedničku grobnicu na Miroševcu.

Tri decenije kasnije, pokojnik se i dalje vodi kao nestala osoba. Kako je izvijestio DIC Veritas, Plavljanićev sin zatražio je od Uprave groblja na zagrebačkom Mirogoju da mu dostave očevu urnu, međutim, oni su odgovorili da urnu više nije moguće ekshumirati radi prijenosa i ukopa u drugo grobno mjesto.

Prema službenoj verziji, Plavljanić je umro od srčanog udara. Vjerodostojna izjava anonimnog svjedoka iz zatvorske bolnice baca sumnju na takav ishod. Jedan zatočenik je 12. septembra 1995. s hodnika pogledao ćeliju 209 i u njoj prepoznao Plavljanića. Vidio je da leži na krevetu, da je vezan lisicama, “sav u vidnim modricama po licu i po gornjem djelu tijela”.

“Dok sam ga kradom posmatrao i čekao red u toaletu, vidio sam kako mirno leži te čuo bolno zapomaganje: ‘Ajoj, djeco moja, samo mi se vi spasite…’ To sam sve gledao sa pet do šest metara udaljenosti. Kad sam se vratio u svoju ćeliju upitao sam S. M. što se dogodilo sa zatvorenikom iz ćelije 209. On je odgovorio da je tako dovežen s puno masnica i modrica. Rekao mi je da ne zna tko je taj čovjek, kojeg sam ja odmah prepoznao. Pošto su ćelije 209 i 210 jedna do druge, u toku dana i noći, čuo sam kako se vrata ćelije 209 otvaraju, potom nastupi tišina, a onda zatim jauk, vika, zapomaganje. Takvo stanje je trajalo sve do 19. septembra 1995. Negdje oko pola noći čuo sam jake uzvike, lupanje kod Nikole. Čuo sam njegov glas u više navrata, izgovarao je: ‘Nemojte, braćo, nemojte, molim vas.’ To je tako potrajalo oko sat, sat i pol. Jauk koji sam čuo iz ćelije 209 bivao je meni nekako sve čudniji jer glas od Nikole bio je sve niži i tiši. Onda je nastupila tišina do jutra. Ujutro su sve ćelije bile otvorene, samo vrata od ćelije 209 bila su zatvorena. Brzo smo morali obaviti fiziološke potrebe, potom se svatko odmah morao vratiti u svoju ćeliju jer su tako naređivali čuvari zatvorske bolnice. Zatim su se otvorila vrata Nikoline ćelije. To komešanje i razgovori koji su se čuli ispred i unutar Nikoline ćelije, potrajalo je oko dva sata istog dana. Svo to vrijeme Nikolin glas nikako nisam čuo, što mi je bilo čudno”, ispričao je svjedok koji je dan kasnije saznao da je Plavljanić preminuo. Razgovore koji su dopirali iz ćelije vodili su službenici iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa, vještaci, policija i zdravstveno osoblje bolnice.

Zatočenik s Banije jedan je od brojnih zarobljenih civilnih i vojnih osoba tokom i nakon VRO-a “Oluja” na području UN Sektora Sjever i Sektora Jug. Do danas nije utvrđeno koliko je ljudi odležalo određeni period u logorima i zatvorima širom Hrvatske, a još manje je poznato koliko je osoba umrlo u zatočeništvu. Ponegdje se pojavljuje brojka od 4.000 zarobljenih lica u ljeto i jesen 1995., dok drugi izvori tvrde da je tokom “Oluje” zarobljeno “više stotina pripadnika vojske i policije RSK-a”.

Prema rasprostranjenoj praksi tretiranja zatečenih osoba u dijelovima koje je osvajao HV, pojedini civili, najčešće vojno sposobni muškarci, zatvarani su zbog provjere, ali i pod teškim optužbama da su učestvovali u neprijateljskim ratnim akcijama.

Kako se navodi u izvještaju Human Rights Watcha (HRW) iz avgusta 1996. godine, mnogi zatvoreni ostali su u pritvoru do istrage o mogućim ratnim zločinima ili zločinima protiv države. Bili su u zatvorima u Požegi, Splitu, Zadru, Bjelovaru, Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i drugim gradovima.

“Navodno je 1.043 ili 1.047 osoba – gotovo svi muškarci – bilo pritvoreno tokom i nakon ofenzive u Krajini; do sredine decembra 1995. godine 820 ih je ostalo u zatvoru. Većina puštenih na slobodu oslobođena je zbog nedostatka dokaza o kriminalnom ponašanju, ali neki su možda optuženi, pušteni uz jamčevinu i naređeno im je da se pojave na suđenju u budućnosti. Tim muškarcima nije dopušteno napustiti zemlju do završetka suđenja. Prema predstavnicima ćelija UN-a za humanitarne krize, do sredine decembra 1995. osuđeno je više od stotinu osoba.”

U izvještaju se također iznosi tvrdnja da, iako se čini da su neki od pritvorenih optuženi za “ratne zločine”, većina zarobljenih optužena je za “oružanu pobunu protiv Hrvatske”, jednostavno zbog svoje povezanosti s vojskom RSK-a, koja je regrutirala sve sposobne muškarce. Osim toga, i dokazna osnova po kojoj su se neki od optuženika teretili i sudili često je bila slaba. U nekim slučajevima sud nije osudio optuženike zbog nedostatka dokaza, dok su u drugim slučajevima osobe osuđene unatoč nedostatku dokaza, navode iz HRW-a.

Povlačeći se pred vojskom, između 670 i 1.000 osoba potražilo je utočište u kompleksu UN-a u Kninu u avgustu 1995. Većina je odvedena u Srbiju 16. septembra 1995., navodi se u izvještaju. Međutim, prije nego što su evakuirani, hrvatske vlasti su UN-u predstavile popis od 62 osobe unutar kompleksa za koje su tvrdili da su počinile “zločine protiv države” ili “ratne zločine” nad Hrvatima između 1991. i 1995.

“Budući da u to vrijeme nisu predočeni dokazi koji bi ukazivali na njihovu krivnju, UN ih je odbio predati. Međutim, hrvatska vlada se potom vratila s kraćim popisom od 40 osoba za koje se tvrdi da su počinile zločine. Jedan od optuženih nije mogao biti pronađen, druga osoba je pogrešno identificirana, ali trideset i osam osoba je na kraju predano, navodno nakon što je pravni tim UN-a ispitao dokaze koji bi potkrijepili naloge za uhićenje”, opisano je u izvještaju.

Pred beogradskim Komitetom za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, bivši zarobljenik je opisao svoje iskustvo iz kninske kasarne. On je, kao pripadnik vojske RSK-a, zarobljen 4. avgusta 1995.

“Bilo nas je šestorica zarobljenih u grupi kada su nas doveli u Knin, gdje su nam dozvolili da sjednemo na jedan zid. S nama je bio i M. S. iz Polače kod Knina, star oko 50 godina. U jednom momentu je nešto rekao jednom hrvatskom vojniku, koji ga je odmah poveo iza zida i tu ga ubio iz automata. Odatle su nas odveli u kasarnu u Kninu. Usput su nas tukli kundacima pušaka po glavi, leđima i grudima. Psovali su nam majku srpsku i četničku i prijetili da će nas pobiti. Nas su zarobili pripadnici VII. varaždinske brigade (VII. gardijska brigada “Pume”, op.a.), čiji je komandant bio Korada (Ivan Korade, op.a.). Zatvorili su nas u podrum kasarne u kome nije bilo svjetla i tu su nas cijelu noć tukli. Tom prilikom jedan njihov vojnik je ubio jednog zarobljenog Srbina iz pištolja. Taj vojnik je bio ranjen pa su ga tjerali da radi, ali kako to nije mogao, ubili su ga iz pištolja. U ovom logoru u kasarni smo ostali 36 dana prije nego što su nas odveli u zatvor u Zadar.”

Dok su iza zatvorenih vrata ljudi ubijani i mučeni, tadašnja državna vlast nije marila za opomene da se istrage i kazneni progoni moraju provoditi samo u skladu s normama pravičnog postupka. “Pravda” se dijelila šakama i puškama.

“Ne mogu se svi Srbi koji su ostali na teritoriju RSK-a smatrati ‘ratnim zločincima’, niti se svi oni koji su bili pripadnici vojske RSK-a – zapravo svaki muškarac između osamnaest i pedeset pet godina – mogu suditi za ‘ratne zločine’. Oni Srbi koji ostaju u pritvoru kao navodni ‘ratni zločinci’ i protiv kojih ne postoje vjerodostojni dokazi – moraju biti odmah pušteni na slobodu”, opominjali su iz Human Rights Watcha.

Piše: Portal Novosti