Verbalni rat predsjednika RH Ive Josipovića i najpoznatijeg čelnika Srba u toj državi Milorada Pupovca ne jenjava.
O uzrocima njihova sukoba se raspreda u rasponu od Pupovčevog „etnobiznisa“ i Josipovićevog pogodovanja prijatelju u enornom bogaćenju na ubiranju taksa na autorska muzička prava do dubljeg političkog razloga.
I Josipović i Pupovac su stari znanci sa dugim iskustvom u saborskim klupama i kolege univerzitetski profesori na Zagrebačkom univerzitetu, a bije ih i glas da su obojica „lijeve“ orjentacije.
Bez obzira šta drugi mislili o njihovom sukobu, na kraju su se obojica saglasili, u odvojenim izjavama, da je ipak glavni uzrok Pupovčev nedolazak na ovogodišnju proslavu „Oluje“ u Knin. Vjerujem im obojici, ne samo zbog toga što je to bila i moja prva impresija, nego i zbog toga što je proslava „Oluje“ bila i biti će još dugo veoma važno političko pitanje u hrvatsko – srpskim odnosima.
Podsjećam da je Josipović i profesor međunarodnog prava, zbog čega je i odabran da, 2001. godine, zajedno sa Ivanom Šimonovićem (sadašnjim pomoćnikom Generalnog sekretara UN-a za ljudska prava) piše Memorijal (ispravljenu verziju tužbe) Hrvatske protiv Srbije za genocid i agresiju i da svoju državu zastupa pred MSP.
A to znači i da on mnogo bolje pd ostalih političara i visokih državnih funkcionera u Hrvatskoj zna kakve posljedice po njihovu državu nosi pravosnažna presuda Haškog tribunala u predmetu „Oluja“ ukoliko žalbeni sud potvrdi, u što duboko vjerujem, zaključak iz prvostepene presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu čiji cilj je bio prisilno i trajno istjerivanje Srba sa područja Krajine“, a čiji članovi su bili svi visoki funkcioneri iz političkog, vojnog i policijskog ratnog establišmenta RH, na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Treba imati na umu i činjenicu da do sada, upravo zbog pomenutog postupka pred Haškim tribunalom, niti jedan jedini diplomata nije došao na proslavu „Oluje“ u Knin. Treba se podsjetiti i da je Josipović prvi hrvatski predsjednik koji je obišao neka spomen obilježja srpskim žrtava iz posljednjeg rata i da je prvi počeo javno govoriti i o srpskim žrtvama u, doduše, „legitimnoj i kao suza čistoj vojno – policijskoj akciji Oluja“, kao i da je redovno dolazio na Pupovčev „domjenak“ (prijem) povodom pravoslavnog Božića. Pri tom ne treba gubiti iz vida i činjenice da je od prošlog decembra Josipovićeva stranka (SDP) glavni koalicioni partner u hrvatskoj vladi i da je Hrvatska, takođe u decembru prošle godine, potpisala i pristupni sporazum sa EU .
Nema nikakve sumnje da je Josipović itekako svjestan da bi posljedice osuđujuće presude Haškog tribunala u predmet „Oluja“ za daljnji put RH u evropske integracije moglo ublažiti samo prisustvo Srba kao žrtve na proslavi operacije pod tim nazivom u Kninu, i to ne bilo kojeg pripadnika tog naroda, već njegovog legitimnog predstavnika, kakav je upravo Pupovac.
A Pupovac ne samo da se nije odazvao pozivu kolege i prijatelja sa ljevice, deklarisanog agnostika i antifašiste, već uoči dvostrukog državnog praznika piše i potpisuje saopštenje za javnost koje žestoko udara u legitimnost, opravdanost i humanost „najsvetije bitke u hrvatskoj povijesti“, a to znači i u same temelje njegove države. A takav postupak, očito, po mjerilima predsjednika Josipovića, nije ni prijateljski, ni profesionalno, a ni politički korektan.
Josipović, nesporno izuzetne inteligencije, zna i kako može da poljulja Pupovčev rejting među sunarodnicima i u Hrvatskoj i van nje, te udara tamo gdje su Srbi najslabiji – na njihovo nejedinstvo, osvetoljubivost, ljubomoru i sujetu.
S obzirom na već od ranije javnosti poznate nesuglasice između Pupovca i slabije kotiranih Srba, pronalazi Veljka Džakulu, poznatog političkog egzibicionistu, koji se pojavljuje na proslavi „Oluje“ u Kninu. Ali to je malo za ono što je naumio Josipović, pa javno huška i druge Srbe protiv Pupovca. I Srbi se odazivaju na poziv „svog“ predsjednika. Skoro ih sve poznajem. Većina od njih su obične jajare, preletači i prevrtači, kojima se „srpsko pitanje“ svodi na sopstveni stomak.
Jedna od najtužnijih i najružnijih scena koje sam vidio u ovom poratnom periodu jeste ona od 23. avgusta ove godine prikazana na HRT-u kada su Srbi, u odvojenim grupama, dolazili Josipoviću u njegove predsjedničke dvore na poklonjenje sa „pupovčevom glavom u torbi“ misleći, jadnici jadni, da će za uzvrat dobiti Pupovčevo mjesto ili šaku kuna.
Još jadnije i bjednije su neke izbjegličke organizacije, koje su se saopštenjima obrušile na Pupovca, među kojima su i one koje je on osnovao, navodno zbog njegove nebrige za Srbe povratnike, a zapravo zbog političkog dilentatizma i povređene sujete njihovih čelnika, umišljenih vođa Srba u izbjeglištvu.
Sada je već potpuno jasno da je početni verbalni sukob između političkih, poslovnih i profesionalnih prijatelja Josipovića i Pupovca prerastao u međusrpski sukob, koji Srbima, kao ni bilo koji predhodni, ništa dobra donijeti neće.
30. avgust 2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
