D.I.C. Veritas

Ekspres.net, 15.06.2022, Revizija prošlosti “Jasenovac i Stepinac su hrvatska frustracija”

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) 20. aprila je u nekoj vrsti njihovog Memoranduma izdala Obavijest, odnosno “Priloge za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Evropsku uniju“.

Preporučuje se da se Srbija uslovi “Prestankom s poticajima neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom hrvatskih državljana uz odricanje velikosrpske propagande (pitanje Bunjevaca, jezika, jasenovački mit i odnos prema bl. Alojziju Stepincu i drugo)“.

Komentarišući za “Ekspres“ odnos Hrvata prema Jasenovcu i nadbiskupu Stepincu, poznati srpski istoričar dr Milan Koljanin kaže da je to krug nacionalne frustracije iz koje zvanična Hrvatska nikako da izađe.

U “Prilozima“ piše da bi Bunjevci u Subotici morali imati svoj službeni jezik. Veoma brzo reagovao je Mirko Bajić, predsednik Saveza bačkih Bunjevaca: “Ovakav zahtev je potpuno besmislen i jedino se može razumeti kao akt mržnje. Jer bunjevački govor nije, niti je ikad bio, u službenoj upotrebi. U Subotici živi deset odsto Hrvata, a nigde u Hrvatskoj, gde živi 10 odsto Srba, srpski jezik nije u službenoj upotrebi.“

Reagovala je i Srpska akademija nauka i umetnosti. U kratkom saopštenju Izvršnog odbora SANU navode: “Uprkos iskustvu, članovi Srpske akademije nauka i umetnosti zatečeni su primitivnim tonom mržnje u objavi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Bez iluzija da će se iko od onih u međunarodnoj zajednici koji su nas neumorno podučavali novim civilizacijskim vrednostima oglasiti povodom ovog huškačkog političkog pamfleta, sami, upravo iz poštovanja prema svim žrtvama ’logora smrti’, nećemo ulaziti u obezvređeni prostor replike sa onima koji besramno koriste izraz ’jasenovački mit’. Ali je dobro i korisno da znamo šta misle!“

S namerom da objasnimo odnos srpske akademske i naučne zajednice prema “Prilozima HAZU“, razgovarali smo sa dr Ljubodragom Dimićem, istoričarem i akademikom. Za ovaj razgovor gospodin Dimić je još pozvaniji jer je bio i član Mešovite komisije Hrvatske biskupske zajednice i Srpske pravoslavne crkve o liku i delu nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Na početku razgovora akademik Dimić ocenjuje da to nije naučni dokument naučne institucije, već pamflet, što je smo po sebi za žaljenje: “Prilozi koje je ovih dana objavila HAZU diskredituju tu ’naučnu instituciju’ i pokazuju da ona nije u službi istine, znanja, nauke, već nacionalističke politike i podjednako isključive propagande koja podstiče mržnju i šteti hrvatskom narodu. Umesto da znanjem hrani hrvatsku politiku, ona to čini nalozima kojima obavezuje političare i uputstvima kojima im uskraćuje budućnost i lažnim autoritetom naučnosti sputava racionalnu svest.“

Naš sagovornik obrazlaže da je u pitanju dokument koji, umesto tolerancije, iskazuje isključivost u stavovima, pretnju, primitivizam, mržnju. To je, kako kaže, ucena koja ima za cilj da umesto istraživanja prošlosti i sticanja znanja o prošlosti, koje nikada nije konačno i koje institucije poput HAZU treba da stiču i podstiču, zagovara brutalnu političku reviziju prošlosti.

Poigravanje sa karakterom zločina učinjenim Jasenovcu i njihovo svođenje na “mit“, smanjivanje brojeva stradalih Srba, Jevreja i Roma, negiranje nacističkog i klerikalnog karaktera NDH formirane unutar “novog poretka“ koji su simbolizovali fašistička Italija i nacistička Nemačka istovremeno znači potiranje celokupnog istoriografskog nasleđa sabranog u prethodnim decenijama, smatra dr Dimić.

U pitanju je, dodaje, neodgovorno poigravanje sa zločinom genocida koji je NDH počinila nad delom svojih građana, sa zločinom učinjenim i pravdanim od hrvatskih političara “povijesnim težnjama“ hrvatskog naroda. Negiranje zločina je zločin sam po sebi. Danas je to, možda, i moda vremena koje iznova nastoji da rehabilituje nacizam i fašizam i na nov način “dizajnira“ prošlost.

“Zahtev upućen Srbiji, tj. srpskim istoričarima, da promene odnos prema ’blaženom’ Alojziju Stepincu, takođe je nenaučan. On onemogućava naučnike da više saznaju i kritički sude o ljudima koji su donosili važne odluke, bili učesnici i svedoci u prekretnim događajima, često personalizovali istorijske procese, obeležavali vreme.

Stepinac je, nesumnjivo, jedna od takvih ličnosti savremene istorije, kontroverzna sama po sebi, po ulozi koju je imala u istoriji, po uticaju na fanatične pristalice, po mestu koje su joj istoričari odredili, često i po tome što je s protokom vremena, ne slučajno, postala simbol podela u politici i društvu i deo naknadnih i opasnih mitologizacija koje ljude određenog vremena i prostora, političkih i verskih ubeđenja, životnih procena i odluka, grešaka i osmišljenih poteza, ubeđenja i iluzija, pretvaraju u svoju suprotnost.

Uzdizati Alojzija Stepinca na nivo sveca znači o njemu nekritički suditi. Predstavljajući nadbiskupa Stepinca bezgrešnim, dodeljujući mu božanske atribute i simbole, označavati ga borcem protiv komunističke tiranije, pravoslavnog prozelitizma, okupacije i srbizacije hrvatske države, promovišući ga u zaštitnika katoličke vere, a “izostavljati“ sve ono drugo što je on bio tokom predratnih i ratnih godina, znači služiti političkim potrebama i ambicijama sredine pre nego naučnoj istini i formiranju kritičke svesti, što je, uz ostalo, i zadatak naučnika i naučnih institucija poput HAZU.

Na delu su pokušaji predstavljanja Stepinca kao zaštitnika Srba i Jevreja u godinama Drugog svetskog rata, u kojem su ti narodi, delom zahvaljujući i crkvi na čijem se čelu Stepinac u NDH nalazio, doživeli genocid“, kaže akademik Dimić.

On dodaje da je nesumnjivo da je u vrednosnom sistemu nadbiskupa hrvatska država predstavljala jednu od najvećih vrednosti. U ime te “vrednosti“, koja je iščekivana gotovo hiljadu godina, nadbiskup i Rimokatolička crkva ćute o prirodi uspostavljenog ustaškog poretka koji je bio duboko suprotan hrišćanskom moralu. Stepinac veruje da je režim prolazan, a ideal hrvatske države, ostvaren zahvaljujući ustaškom pokretu, nacističkoj Nemačkoj i fašističkoj Italiji, trajan.

“On se ne osvrće na činjenicu da je NDH nastala suprotno međunarodnom pravu i da nije bila ni pravedna, ni pravna. Mišljenja je da će ta ’tvorevina’ nadživeti nacistički poredak koji ju je stvorio i vremenom dobiti nove sadržaje. Odbacuje saznanja da je vlast u NDH politički i ideološki najbliža onoj u Trećem rajhu…

Stepinac ignoriše stvarnost u kojoj opšta kriminalizacija Srba, Jevreja i Roma predstavlja politiku države u kojoj RKC i sveštenstvo participiraju. On ’zatvara oči’ pred činjenicom da je u NDH zločin nad određenim kategorijama stanovništva ozakonjen i da, na primer, Srbi stradaju kao Srbi, kao odmetnici od vlasti.

To podjednako važi i za uspostavljanje pravnog poretka koji je legalizovao genocid. Nadbiskup ne priznaje da je ’etničko preuređenje prostora’, a pre svega genocid nad Srbima, bio najapsurdniji deo državnog programa NDH, koju je on bezrezervno podržavao.

Takvim ponašanjem uticao je da čak 128 katoličkih sveštenika bude aktivno uključeno u proces pokrštavanja pravoslavnog stanovništva; 69 vrši dobrovoljno ulogu dušebrižnika u vojnim jedinicama, blagosilja uspehe ustaškog oružja, daje oprost za učinjene zločine; 50 sveštenika vrši oficirske dužnosti i nosi oružje; 133 sveštenika učestvuje u organizovanim progonima pravoslavnog stanovništva, 27 rimokatoličkih sveštenika čini zločin ubistva pripadnika druge vere“, objašnjava istoričar Dragoljub Dimić.

Gospodin Dimić zaključuje da “treba prepustiti papi Franji, koji je saslušao stavove istoričara ‒ naučnika, i srpskih i hrvatskih, da donese odluku o Stepincu“. To što je ta “odluka“ odložena na “neko vreme“ i što će Stepinac “sačekati neko drugo vreme“ (mimo pontifikata sadašnjeg pape) nije slučajno.

“Verujem da je posao istoričara i da treba njima prepustiti da istražuju mesto i ulogu sistema koncentracionog logora u genocidu počinjenog nad Srbima, Jevrejima i Romima na prostoru NDH. Da istoričari utvrde i brojeve sa kojima se danas licitira. Pa Jevreji koji uz pomoć specijalizovane institucije i timova naučnika sedam decenija istražuju i danas imaju imena nešto više od 50 odsto od stradalih šest miliona pripadnika tog naroda u Drugom svetskom ratu“, dodaje on.

Savo Štrbac, predsednik Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas“, tvrdi da su Srbi u Hrvatskoj u stvari nepoželjni. Država Hrvatska je posle rata učinila sve da se Srbi izbegli 1995. ne vrate na svoje posede. Najpre, pokrenuta je akcija o kažnjavanju ratnih zločina. U toj akciji na meti su se našli svi Srbi koji su u građanskom ratu uzeli pušku u ruke 1990‒1995. godine.

“Procesuirano je više od 3700 ljudi za ratne zločine. Tome valja dodati da se u Hrvatskoj vodi istraga protiv još 2,5 puta toliko Srba. Znači, posejan je strah za sve Srbe koji su pobegli u Srbiju. Ranije je donesen zakon prema kojem se oduzima zemljište koje vlasnici ne obrađuju u poslednje dve godine u skladu sa naprednim agrokulturnim propisima. Znači, sa modernom mehanizacijom, navodnjavanjem i savremenih agrotretmanom. Taj zakon je prvenstveno usmeren prema Srbima povratnicima, koji su mahom stariji ljudi i naravno bez mehanizacije koja im je devastirana tokom rata…

Protiv ovog zakona pobunili su se i brojni Hrvati koji su od rata pobegli u inostranstvo i oni koji su sa statusom građana EU otišli da rade u inostranstvo.

U osmišljenoj akciji države Hrvatske, imam toliko primera, raznim falsifikovanim ’pravnim’ svedočenjima, bez imovine koja je bila blizu mora, ostalo je toliko Srba. A, recimo u Zadru, 1990. minirane su i srušene sve srpske kuće, mali hoteli i restorani, za to niko nije odgovarao, a ta imovina nikad nije vraćena, odnosno naplaćena“, kaže Štrbac.

On dalje navodi da se u Saboru i na nekim TV stanicama vodi ozbiljna debata da “treba oduzeti državljanstvo i penziju onima koji rade protiv hrvatske države“, gde je i sam pominjan kao i nekolicina drugih Srba. Njihovi argumenti su da je takva zakonska praksa verifikovana u Izraelu i u SAD. Na meti su Srbi koji žive u Hrvatskoj, ali i oni iz Banjaluke i Beograda. Domovinski pokret, stranka treća po snazi u Saboru, tvrdi da je već gotov predlog zakona o oduzimanju državljanstva i penzije onima koji rade protiv hrvatske države.

Sve u svemu, Hrvatska se posle građanskog rata u bivšoj SFRJ izborila za status žrtve i pobednika istovremeno. Taj status odranije imaju samo Jevreji posle Drugog svetskog rata.

 

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.