D.I.C. Veritas

Hrvatski list, 06.12.2012., Savo Štrbac i Verits

Koje su sličnosti i razlike između Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod nadimkom Kapetan Dragan, i Save Štrbca? Sličnost je u tomu što su obojica svaki na svoj način vrlo ‘popularni’ u Hrvatskoj, jedan po tome što bi trebao uskoro biti izručen, a drugi po svojim izjavama po kojima srpska pobuna u Hrvatskoj kao da još nije okončana. Ne treba, naravno, smetnuti s uma da su obojica na okupiranom hrvatskom području izravno ili neizravno sudjelovali u zločinima nad hrvatskim stanovništvom.

Kapetan Dragan stvari je ‘rješavao’ u maskirnoj odori i pištoljem za pojasom na terenu, a Savo Štrbac svemu je davao ton iz ‘kancelarije’ sekretara vlade jedne obične terorističke tvorevine koja se zvala Republika Srpska Krajina (RSK), potičući srpsko stanovništvo na pobunu i nasilno izdvajanje iz sastava Hrvatske te priključenje Srbiji u svrhu stvaranja Velike Srbije.

Razlika među dvama ratnim drugovima je, pak, u tome što se Kapetan Dragan, koji se u Australiji dugo skrivao pod imenom Daniel Snedden, nalazi pred izručenjem hrvatskim vlastima, a Savu Štrbca nitko ne traži, čak je, izgleda, aboliran. Hrvatsko pravosuđe želi ispitati Vasiljkovića u vezi s ratnim zločinima počinjenim tijekom rata na tlu Hrvatske. Zašto hrvatsko pravosuđe zasad ne želi ispitati Savu Štrbca, kao i neke druge članove vlada “RSK”, nije posve jasno.

Tko je Savo Štrbac

Savo Štrbac danas se predstavlja kao direktor Informativno-dokumentacijskog centra ‘Veritas’. Ne treba ga, međutim, zbog toga lišiti i njegovih drugih ‘povijesnih’ dužnosti i zasluga. Bio je sekretar vlade i predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika tzv. RSK. Za vrijeme SFRJ bio je sudac Okružnoga suda u Zadru. Poznat je i po suradnji s jugoslavenskom, komunističkom obavještajnom službom – KOS. Ubrzo nakon početka srpske pobune u Hrvatskoj, 1990. godine, pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991., član je Ratnoga štaba Benkovca.

U neposrednoj blizini njegova ratnog štaba, srpski pobunjenici napali su 18. studenoga 1991. selo Škabrnju u zadarskom zaleđu i pobili 38 hrvatskih civila, mahom staraca, od ukupno 86 koje su smaknuli u danima i mjesecima okupacije sela. Dan poslije, kako pokazuju dokumenti ‘RSK', Savo Štrbac, bivši sudac i budući ‘humanitarac', na sastanku Ratnoga štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadinu kraj Zadra.

Iz zaplijenjenih dokumenta vidi se da je, sekretar Štrbac u vladi “RSK” bio zadužen za ‘raspodjelu ratnoga plijena’. Pljačka hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije bio slučajni izgred, već dio politike ‘Vlade RSK', dio njihova ratnog plana. Štrbac prema tome nije bio obični ćato koji je tek pripremao dnevne redove sjednica te vlade te vodio razmjene zarobljenika već je cijelo vrijeme agresije na Hrvatsku i okupacije njezina teritorija, bio siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu.

Njegov informativno-dokumentacijski centar ‘Veritas’ osnovan je još za vrijeme postojanja ‘RSK’. Tako je na sjednici vlade 24. svibnja 1994. obavijestio nazočne o djelovanju ‘Veritasa’ i naveo da je nekoliko dokumenata ‘Veritasa’ došlo do ‘međunarodnog suda osnovanog od strane Savjeta bezbjednosti za ratne zločine na području bivše Jugoslavije’. Očito, ‘Veritas’ nije bila nezavisna nevladina organizacija za istraživanje ratnih zločina, nego je u svom osnutku bila usko povezana s vlastima ‘RSK’.

Štrbac je sudjelovao u razgovorima predstavnika pobunjenih Srba (među kojima je bio i Mile Martić, tada ministar unutarnjih poslova ‘RSK') s generalom Jeanom Cotom, zapovjednikom Unprofora 20. srpnja 1993. u Kninu. Tada je predstavnicima UN-a, među ostalima rekao: ‘Pokušao sam ukazati na činjenice zbog kojih Srbi više ne žele živjeti u bilo kakvoj državi koja bi se zvala Hrvatska. I zato treba shvatiti Srbe kada pričaju o prošlosti jer istorija je majka života, tako su nas u školi učili’.

Predstavnici ‘Vlade RSK’ su i 25. kolovoza 1993. u Kninu održali sastanak s Kofijem Annanom, pomoćnikom glavnog tajnika UN-a. I tom prilikom Štrbac je predstavnicima UN-a jasno rekao: ‘Srbi mogu živjeti zajedno s Hrvatima, ali u državi koja se zove Republika Srpska Krajina. Ako nas svijet ne prizna i ne zaštiti, postoje dvije varijante – jedna je da se i dalje borimo do zadnjeg čovjeka, a druga da nam svijet omogući i pronađe prostor za iseljenje’. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad ne će priznati hrvatske granice.

‘Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji', izjavio je za AFP, 6. ožujka 1995. U to vrijeme, njegova ‘vlada', baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije.

Spomenute Štrpčeve izjave iz 1993. i 1995. znakovite su. Na sličan način razmišljali su i druge vođe pobunjenih Srba – oni su odbijali bilo kakvu mogućnost povratka pod hrvatsku vlast – a takvo su razmišljanje širili i među srpskim stanovništvom na pobunjenim područjima. Štoviše, Štrbac je izjavio – ili će postojati ‘RSK’ ili srpskom narodu treba naći ‘prostor za iseljenje’. Upravo u takvom načinu razmišljanja i treba shvatiti kolektivno iseljavanje srpskog stanovništva na početku ‘Oluje’. Štrbac danas prosvjeduje što su Gotovina i Markač oslobođeni za ‘udruženi zločinački pothvat', a zapravo je i sam još 1993. tvrdio da se srpskom narodu, ako ne bude postojala “RSK”, treba naći ‘prostor za iseljenje’.

Tko pita za ubojstva i progon Hrvata u „RSK”

Ovom prilikom ne ćemo se koristiti podatcima iz hrvatskih izvora o ubijenim hrvatskim građanima bez obzira na nacionalnost na području ‘RSK', nego podatcima samog ‘MUP RSK’ iz listopada 1994., pri čemu se opravdano može postaviti pitanje njihove cjelovitosti. U razdoblju od 1. siječnja 1992. do 30. rujna 1994. evidentirano je po tom izvoru 440 kaznenih djela ubojstva, prilikom čega su ubijene 573 osobe. Od toga su 305 (53.22 posto) bili Srbi, a 268 (46.77 posto) Hrvati i ostale osobe nesrpske nacionalnosti.

Najveći broj Hrvata prognan je s područja pod srpskom okupacijom još 1991., pa je, prema procjenama samih vlasti ‘RSK', u njezinom stanovništvu bilo samo 9 posto Hrvata i drugih osoba nesrpske nacionalnosti. Dakle skupina koja je činila manje od 10 posto stanovništva ‘RSK’ bila je žrtva u gotovo jednoj polovici svih ubojstava koje su registrirali sami pobunjeni Srbi. Prema istim podatcima ‘MUP-a RSK', u slučaju čak 195 ubijenih Hrvata počinitelji zločina nisu bili otkriveni, dok svi ostali podatci govore da i u slučajevima kada su ubojice Hrvata otkriveni, oni nisu bili adekvatno kažnjavani.

Treba postaviti pitanje je li se Štrbac, bilo kao sekretar ‘Vlade RSK’ ili predsjednik ‘Veritasa', ikada ‘humanitarno’ zainteresirao i za spomenute žrtve i tako visok postotak ubijenih Hrvata, koji su ostali živjeti pod srpskom okupacijom? Podataka o takvu njegovu interesu naravno nema.

Najnovije štrc-brc izjave Save Štrbca

Savo Štrbac u posljednje vrijeme sve više svojim izjavama zabavlja javnost. Najnovija mu je štrc-brc izjava da topnički dnevnici postoje, da vrijede na crnom tržištu najmanje milijun eura te da bi mogli biti kod predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Početkom kolovoza ove godine kao pravi sekretar vlade uvjeravao je iz udobne fotelje svoje sunarodnjake kako je ovo zadnja godina u kojoj će Hrvati na državnoj razini slaviti ‘Oluju', jer će Haaški sud pravomoćno potvrditi Anti Gotovini i Mladenu Markaču presudu za ‘udruženi zločinački pothvat’.

Sredinom travnja 2011. nakon prvostupanjske presude direktor Dokumentacijsko-informacijskog centra ‘Veritas’ Savo Štrbac ocijenio je da je presuda hrvatskim generalima ‘šamar za politiku Hrvatske’. U Vijestima B92 rekao da će presuda generalima istaknuti neophodnost ‘revizije hrvatske povijesti’.

‘Presuda mora navesti i Europsku Uniju na preispitivanje toga je li Hrvatska sa ovako teškim teretom spremna ući u zajednicu demokratskih država', kazao je i dodao kako će presuda ‘biti jaki vjetar u leđa protutužbi Srbije za genocid nad Srbima od 1991. do 1995’. Godinu dana ranije, početkom kolovoza 2010., pokajnički je izjavio kako ima ‘jasan osjećaj krivice što su napustili zavičaj’.

‘Zapravo nije bitno kako se ta država zvala, jer su se na tom području smjenjivale države i carstva, Mletačka Republika, Napoleon, Austrougarska, Turska… Moji Ravni kotari jedno su od najljepših i najplodnijih mjesta, to je bila Kalifornija stare Jugoslavije. Opskrbljivali smo voćem i povrćem čitav Jadran, kao dječak prodavao sam grožđe, lubenice i breskve. A onda smo izgubili ono što nam je ostavljeno u amanet. Moji su preci vjekovima tamo bili, a mi smo otišli. Svako tko je normalan, vidi da smo negdje napravili grešku', priznao je beogradskom dnevniku Politika. Petnaest godina nakon vojno-redarstvene akcije ‘Oluje', priznaje da se glavna politika vodila u Beogradu te da su planeri na čelu sa Slobodanom Miloševićem pogriješili. Tvrdi kako ‘Oluja’ nije došla ni ‘brzo ni iznenada’ već da se to očekivalo.

‘Nitko nije htio čekati bliski susret s hrvatskom vojskom. Narod se sam organizirao i ne čekajući ničija uputstva i planove, krenuo u egzodus i izveo to za nekoliko dana, nevjerojatnom brzinom', kaže Štrbac podsjećajući kako je popodne 4. kolovoza pročitana zapovijed Vrhovnog savjeta obrane tzv. RSK o povlačenju civilnog stanovništva. Pritom naravno zaboravlja što je sve govorio svojim sunarodnjacima i visokim predstavnicima UN-a o nemogućnosti suživota s Hrvatima.

Po informacijama Portala HrSvijet, HTV je u slučaju osuđujućih presuda hrvatskim generalima za sudjelovanje u navodnom zločinačkom pothvatu trebao prikazati dokumentarni film o Oluji, koji je trebao biti ‘potpora tezama iznesenim u osuđujućoj presudi', a ključnu ulogu u njegovoj pripremi imali su Zoran Pusić, Vesna Teršelič, Savo Štrbac i još neke osobe iz tzv. nevladinog sektora. Za tu prigodu, u studiju HTV-a trebao se, kao glavni komentator osuđujuće presude, osobno glavom i bradom pojaviti i Savo Štrbac, nekadašnji tajnik ‘Vlade RSK’ i direktor Informacijsko-dokumentacijskog centra ‘Veritas', koji je zajedno s Carlom Del Ponte sukreirao optužnicu protiv hrvatskih generala.

Njegovo je gostovanje već bilo dogovoreno, tvrdi djelatnik s HTV-a koji je želio ostati anoniman, ističući kako je ključnu ulogu u dovođenju Save Štrbca imao Zoran Pusić. Bez obzira koliko sve to izgledalo nevjerojatno, na neizravan način, međutim, sve potvrđuje i sam bivši sekretar vlade ‘RSK', aktualni direktor ‘Veritasa’ te sukreator optužnice i teze o udruženom zločinačkom pothvatu Savo Štrbac, koji je 17. studenoga u Dnevniku RTS izjavio da ga je zvao Zoran Pusić i rekao mu kako oslobađajuću presudu hrvatskim generalima smatra ‘potpuno pogrešnom’.

‘Mene je danas lično zvao Zoran Pusić koji vodi Komitet za ljudska prava i kaže: ‘Gospodine Štrbac, nismo svi u euforičnom stanju, ima nas koji smatramo da je ovo potpuno pogrešno, da je presuda bila osuđujuća, to bi bio početak jednog istinskog, dubinskog, pročišćenja i suočavanja s prošlošću hrvatskog naroda. Ovako će ta katarza biti odgođena za izvjesno vrijeme, ali ona mora doći kad tad', rekao je Štrbac.

Ima li Savo Štrbac pravo na aboliciju?

Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji ‘Oluji’ Hrvatska oslobodila okupirana područja, nestala je kvislinško-okupacijska tvorevina ‘RSK’. Zahvaljujući Savi Štrbcu, ‘Veritas’ je nastavio djelovati. Svoje je sjedište preselio iz Knina u Banju Luku, odnosno u Republiku Srpsku, a zatim u Beograd. Štrbac svih tih godina nije promijenio uvjerenje, retoriku, niti ciljeve djelovanja. Njegova je težnja i dalje pokušaj obnove ‘RSK’ i stvaranje Velike Srbije.

Pokret ‘Stop progonu hrvatskih branitelja’ došao je do podataka da abolicija nad 20.675 pobunjenih Srba nije provedena u skladu sa zakonom. Je li jedan od njih Savo Štrbac? To bi trebalo utvrditi hrvatsko pravosuđe. Da bi se u tome uspjelo s obzirom na mnogobrojne predmete, čak iz Drugog svjetskog rata i poraća, trebalo bi DORH ekipirati, reorganizirati i provesti podjelu poslova. Sve zločine na tlu Hrvatske treba istražiti i počinitelje kazniti. Ne može se jedne abolirati, a druge kažnjavati. Sve koji su počinili zločine bez obzira na nacionalnost, od početka srpske pobune i balvana, zatim agresije na Hrvatsku do zaključno reintegracije hrvatskog Podunavlja, pravda mora dohvatiti. To nije hrvatska obveza s obzirom na druge, već prije svega zbog nas samih i budućnosti.

Marko Curać
Hrvatski list

//

HEADER  

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.