U UTORAK poslijepodne u selu Listovača/Donji Klasnić u okolici Gline potpuno je izgorjela stara drvena kuća u kojoj je živjela 90-godišnja Ljuba Obradović. “Baku Ljubu nisu uspjeli pronaći na zgarištu. Policija i vatrogasci su tamo. Molimo se da je još živa ali…”, piše na Facebook stranici humanitarne udruge Ljudi za ljude.
Iz PU sisačko-moslavačke danas su objavili da je završen očevid požara.
“Jučer, 2. veljače, na mjestu događaja je obavljen očevid u suradnji s djelatnicima Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić. Očevidom se nije mogao utvrditi točan uzrok požara te je najvjerojatniji uzrok dimovodna cijev peći na kruta goriva koja prolazi kroz drveni strop kuće, kao i moguće korištenje petrolejske lampe.
Pretragom mjesta događaja u opožarenom kršu su pronađeni fragmenti koji svojim izgledom podsjećaju na kosti ljudskog podrijetla. Tragovi su izuzeti te će biti dostavljeni na vještačenje”, objavila je policija.
Udruga Ljudi za ljude objavila dirljivu posvetu baki Ljubi
Humanitarna udruga Ljudi za ljude, koja je baki Ljubi pomogla da nakon 58 godina bez svjetla dobije struju, na Facebooku je objavila dirljivu poruku. U nastavku je prenosimo u cijelosti:
“‘Nađeni su fragmenti koji izgledaju kao kosti’ glasi službeno izvješće policije.
Ne možemo niti želimo pomisliti…
Uvijek kada smo išli kod Ljube preko drvenog mostića pričali smo kako je nevjerojatno da živi sama, čak i vrt obrađuje, nosi drva i ne želi iz kućice nikako. Onda ona njezina drvena vrata koja je brižljivo zaključavala s nekakvim žicama i svaki put bi je pitali: “Ljubo, a tko će te ukrasti!?”
“Nije htjela da joj sređujemo kuću. Samo je htjela da je riješimo puhova”
Ljuba uopće nije htjela da joj sređujemo kuću i nosimo hranu. Jedino što je htjela je da je riješimo puhova. Kad bi krenula pričati o njima doslovno je skakala po cijeloj sobi pokušavajući nas uvjeriti gdje sve oni noću jure. Vjerujem su da mnogi od vas koji ovo sad čitaju pokušali pomoći, savjetovati ili čak bili kod Ljube i lovili puhove.
Legendarna je scena kad smo bili nakon potresa, a Ljuba u šoku govori: “Ljudi stalno dolaze i nešto donose”, otvara sobicu, koju uopće nije koristila, a u sobi hrane, odjeće… a Ljuba kaže: “A vidi ovo! Pa, recite im da mi ne treba toliko”. Razveselila ju je žarulja koja radi, ali ni to Ljuba nije tražila.
Blizu Ljube živio je susjed otprilike njezinih godina, jednom je netko od nas pitao: “Ljubo, zašto vas dvoje ne živite zajedno? Bit će vam jednostavnije i praktičnije.” Zgrožena Ljuba odgovara: “Pa, šta će selo reći!” I nastavila je živjeti sama. U tom malenom drvenom čardaku na kraju sela. Imala je svoj vrt koji je do zadnjeg radila, dvije žarulje na solarni panel i par voćaka u dvorištu. I epsku borbu s puhovima. Nikada nismo otišli da ona nama nije u ruke gurala jabuke, kruške ili bar nešto od onoga što smo mi njoj donijeli.
Draga Ljubo, ako si zaista otišla, želimo vjerovati da si samo mirno zaspala. Malo se sad odmori nakon tog teškog i okrutnog života koji si proživjela. Odmori se i od tih malenih gadova koji su te izludjeli na kraju života. Ljubo naša, pola Hrvatske je danas onako mrvicu zaplakalo. Prvo si nam pokazala kako neki ljudi zapravo žive, onda si nam pokazala da ti zapravo i ne možemo pomoći.
Bili smo nemoćni čak i te puhove otjerati. Voljeli bismo samo da nekako znaš da si mnogima ušla u srce i da smo tužni. I da te nećemo zaboraviti.”
Povezani tekstovi
