Moj tekst “Zločin na Tulovim gredama”, objavljen na ovim stranicama 31. marta, izazvao je poprilično komentara i pitanja u vezi ubistva dede poznatog hrvatskog internacionalnog fudbalera Luke Modrića, po kojem je i dobio ime, koja su se odnosila na konastataciju funkcionera obrovačke milicije da je njegovo ubistvo posledica njegove saradnje sa hrvatskim teroristima, koji su se krili po Velebitu i ubijali Srbe i pripadnike JNA i TO, te da je uhvaćen “in flagranti” kada im je nosio hranu i prenosio informacije, zbog čega se ne može ni smatrati civilnom žrtvom.
Naime, neki misle da je moj izvor nepouzdan i da nije korektno što sam mu poverovao i to javno objavio. Koristim ovu priliu da i njima i ostalim čitaocima, pojasnim da sam mu poverovao zato što sam za njegovu tvrdnju imao i potkrepu u sudskim dokumentima hrvatskih pravosudnih organa, koje će citirati u nastavku.
Županijsko državno odvetništvo (ŽDO) u Zadru rešenjem br. KT-19/92 od 9. maja 2016, kojeg potpisuje zamenik Radovan Marjanović, obustavlja istragu protiv osumnjičenih:
a) Đorđa Jelića i Bogdana Gagića “da su 18. decembra 1991.u Jasenicama, opština Obrovac, u zaseoku ‘Meki Doci', kao pripadnici milicije tzv. ‘SAO Krajine', i to kao čelnici tzv. ‘specijalnog voda’ te milicije (…) dali nalog ostalim za sada neutvrđenim pripadnicima tog specijalnog voda, da likvidiraju grupu civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, uglavnom starije dobi, pa su ti pripadnici to i učinili na način da su hicima iz vatrenog oružja ubili Luku Modrića (i još šest osoba), koje osobe nisu pružale nikakav otpor” i
b) Mladena Oluića i Živka Macure “da su kao pripadnici neprijateljske vojne formacije, 18. decembra 1991, u mestu Zaton kod Obrovca, iz vatrenog oružja ubili Luku Modrića zvanog ‘Luća’ dok je čuvao ovce i to samo zato jer je Hrvat”, koja dela su kvlifikovana kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Kao razlog za obustavu istrage navodi se da su u “dugotrajnoj, obimnoj i detaljnoj istrazi”, koju su od vremena izvršenja krivičnih dela obavljali: Policijska uprava zadarska, Istražni centar Okružnog suda u Zadru, Vojni sud u Zagrebu, Vojni sud u Splitu i ŽDO u Zadru, “proverene i više puta sve moguće okolnosti i izvori posrednih i neposrednih saznanja o delu i počiniocima” ali “nažalost ne postoji niti jedan direktan i konkretan izvor saznanja o počiniocima i nalagodavcima zločina”.
Četiri godine kasnije, Policijska uprava zadarska 10. jula 2020. podnosi ŽDO u Splitu krivičnu prijavu protiv “osumnjičenika Željka Badže (1961) iz Bilišana, opština Obrovac, s posljednjim prijavljenim prebivalištem u Dubrovniku, Iva Vojnovića 31, nepoznatog državljanstva, nalazi se u Australiji” zbog postojanja osnovane sumnje da bi počinio isto krivično delo, na osnovu koje je taj organ 31. avgusta 2021. otvorio istragu, a 2. januara 2024. podigao i optužnicu:
“da je dana 18. decembra 1991. oko 10,00 sati, (…), u tada okupiranom mestu Zaton Obrovački u blizini stare ceste (tzv. majstorske ceste), koja vodi prema zaseoku Meki
Doci i dalje preko planine Velebit prema Svetom Roku, kao zapovednik specijalnog voda Stanice javne bezbednosti (SJB) Obrovac i pripadnik srpskih paravojnih jedinica, odobravao i zajedno s pripadnicima tog voda osobno sudelovao u ubistvu civila na način da bi zajedno s nepoznatim pripadnicima specijalnog voda SJB Obrovac, vozilima ‘Land Rover’ i kombi vozilom tzv. ‘marica', presreli Luku Modrića, sina pok. Stipana, rođenog 1925, koji je bio u ispaši koza u blizini njegove stare porodične kuće, te bez ikakvog razloga, s ciljem da ga usmrte iz vatrenog oružja pucali u njegovom pravcu, usled čega je od zadobijenih strelnih povreda odmah preminuo, pa da je time počinio krivično delo protiv čovečnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
U obrazloženju optužnice, koju potpisuje zamenik Rene Laura, navodi se da je za ocenu postojanja krivnje okrivljenika za krivično delo koje mu se optužnicom stavlja na teret od odlučnog značaja iskaz svedoka (ime izostavljeno u medijskoj prezentacji) koji je “vrlo detaljno i okolnosno” opisao događaj, koji u interpretaciji autora optužnice glasi:
“U inkriminisanom vremenu skrivao se u šumi i u spiljama na Velebitu te mu je (srodstvo izostavljeno) Luka Modrić zvani ‘Luća’ u ranim jutarnjim satima donosio hranu bez kontakta sa njim obzirom da su se srpski položaji nalazili na dominantnom brdu Bobija i celo područje su imali pod nadzorom. Luka Modrić bi nastavio čuvati koze dok bi svedok skrivajući se uzeo hranu. Svedok je decidirano iskazao da je dana 18. decembra 1991. u jutarnjim satima oko 8:30 sati Luka Modrić najlonsku vrećicu sa hranom ostavio pored jedne smreke u kojoj se skrivao u šumi blizu stare ceste za Sv. Rok koja se zove ‘Alanska’ ili ‘majstorska cesta', da su se videli kroz grane i kratko rekli da se vide drugi dan. Luka Modrić da je krenuo prema kozama koje su se nalazile južnije niz brdo i da se tu zadržao između koza. Udaljenost između njih dvojice da je bila najviše oko 200 metara vazdušne linije, da bi istog video kada bi izašao na čistinu i da je bio odeven u radni izbeljeni kaput. U jednom trenutku prije podne da je video da iz smera Obrovca cestom dolaze dva vozila, Land Rover i ‘policijska marica', iz kojih se čula pesma. Zaključio je da se radi o pripadnicima milicije ili vojske Krajine te kada su došli do mesta gde se otprilike nalazio Luka Modrić da su se vozila zaustavila kraj ceste i da su ugasili motore. Netko od njih da je viknuo ‘Ajde vamo!’ a potom nekoliko puta ‘Idi napred!’. U tom trenutku da nikoga od ovih osoba nije video i da nije video kome viču, ali da je pretpostavio da se radi o … Luki obzirom da je on jedini bio na tom području. Nakon nekoliko trenutaka da je čuo rafale iz automatskog oružja, zatim jedan pojedinačan pucanj nakon kojeg je nastupila tišina.”
U ostatku poduže interpretacije iskaza ovog svedoka navodi se kako se svedok celi dan skrivao, a u sumrak da je kod njega došao i Lukin sin Stipe (fudbalerov otac) i rekao mu da su se koze vratile kući ali da mu nema oca, kada je i on posumnjao da je ubijen, što mu je tokom večeri potvrdila i majka, koja mu je donela večeru dok se skrivao u nepristupačnom kanjonu reke Zrmanje, a “tokom vremena u razgovorima i javnim pogovorom da je dobio saznanja da su istog dana pripadnici specijalnog voda pobili meštane u Mekim Docima i da im je tada zapovednik bio Željko Badža”.
Svedokinja (partnerka Lukinog sina Željka) navodi da joj je osobno poznato da je Luća znao nositi hranu u brdo gde se skrivao njegov rođak i da je bila priča da je možda ubijen zbog toga. Svedok (srpski milicioner) svedoči da je bila priča da su pripadnici specijalnog voda kod Luće pronašli dva hleba i da su sumnjali da je to za hrvatske vojnike, a svedok (takođe srpski milicioner) navodi da su pre Lućinog ubistva, na Velebitu, na predelu Kraljičina vrata, ubijeni pripadnici JNA i da se pričalo da bi počinioci ovog zločina mogli biti pripadnici vojne policije-rezervnog sastava JNA.
Nekoliko svedoka navode da bi o ubistvu Luke Modrića (i civila ubijenih istog dana u Mekom Docu) mogli znati Lukini sinovi blizanci Željko i Stipe, koji su u vreme ubistva bili u selu i kojima je dozvoljeno da oca sahrane na obrovačkom groblju, a zatim da sa propusnicama krajiških vlasti organizovano napuste područje pod srpskom kontrolom, ali da nisu želeli o tome da pričaju, a nisu se pojavili ni kao svedoci u ovom krivičnom predmetu, što im, kroz priču drugih svedoka, spočitava i autor optužnice.
Kao čovek iz pravosudne provenijencije, primećujem da splitski tužalac nije imao na raspolaganju nijedan dokaz više od zadarskog tužioca, koji je imao profesionalnu hrabrost da odustane od istrage, za razliku od splitskog, koji je očito podlegao pritisku javnosti i podigao optužnicu pre nego optuženi umre (jedan svedok govori o njegovoj neizlečivoj bolesti).
Željko Badža je u vreme obelodanjivanja optužnice bio u Srbiji, gde se vratio zbog bolesti i gde je uskoro i umro. Kad okrivljenik umre u toku trajanja krivičnog postupka, potupkak se obustavlja. Nema suđenja, a samim tim ni preispitivanja optužnice u kontradiktornom postupku. U konkretnom slučaju najzadovoljniji je autor optužnice jer njegovo delo ne ide na verifikaciju, a najnezadovoljniji su srodnici optuženog jer ne postoji zakonska mogućnost da zahtevaju ispitivanje optužbe.
Savo Štrbac
Dokumentaciono-informativni centar „Veritas”
