UMRO je ratni zočinac Tomislav Merčep, ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova koji je zbog zločina nad srpskim civilima u slučaju Pakračka Poljana bio pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora. Umro je u 69. godini.
10. studenog prebačen je u bolnicu u Dugu Resu u teškom stanju, a prije toga liječio se na KBC-u Rebro.
“Svim članovima i prijateljima javljamo tužnu vijest da je naš dugogodišnji Predsjednik udruge, prijatelj i zapovjednik nakon teške i dugotrajne bolesti preminuo u 69. godini života.
Javiti ćemo Vam daljnje obavijesti”, objavila je Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.
Tko je bio Tomislav Merčep i za što je osuđen?
Merčep je rođen 28. rujna 1952. godine u Borovu naselju.
2016. godine je na Županijskom sudu proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je dosuđena zatvorska kazna u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci. Merčepu je utvrđena krivnja za ubojstvo 43 civila koje su ubile njegove postrojbe. Vrhovni je sud godinu kasnije povećao kaznu na sedam godina zatvora.
“Znao je da njegovi podređeni muče, pljačkaju i ubijaju u Pakračkoj Poljani i nije poduzeo nikakve mjere da ih u tome spriječi, čime im je dao prešutno odobrenje da to čine”, zaključio je među ostalim predsjednik sudskog vijeća Zdravko Majerović, čitajući prvostupanjsku presudu Merčepu.
Prije nego što je Merčepa poslao u Remetinec, poručio mu je da je mogao reagirati na prve događaje i da bi onda hrvatska povijest jednim dijelom izgledala bitno drugačije.
“Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske”, kazao je Merčepu sudac na čitanju presude.
Merčepove postrojbe poznate po posebnoj okrutnosti
Na sudu je dokazano da su njegove postrojbe nezakonito uhapsile ukupno 52 osobe. Samo šest ih je preživjelo tretman merčepovaca, a tri osobe se vode kao nestale.
Merčepove postrojbe bile su poznate po posebnoj okrutnosti, a iza njih je ostao krvavi trag koji se nije mogao sakriti.
Upravo zbog te stravične okrutnosti i zločina počinjenih bez ikakvog pokrića te njegove uloge u svemu tome, Merčepa su zvali gospodarom života i smrti, i to, kako smo već spomenuli, od Vukovara, preko Zagreba pa sve do Pakračke Poljane.
Priznanje merčepovca: “Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali”
Na svim je tim mjestima ostao krvavi trag Merčepa i merčepovaca.
“Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom činjenicom navečer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio”, ispričao je davne 1997. Feral Tribuneu jedan od merčepovaca koji je prvi progovorio o strašnim događajima u Pakračkoj Poljani.
Otvoreno je progovorio o Merčepovoj ulozi u užasima koje su počinile njegove postrojbe.
“Merčep je sve znao”
“Tomislava Merčepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prošli smo puno toga zajedno. Naša se jedinica zvala Jesenje kiše, odnosno službeno Prva zagrebačka specijalna postrojba pri MUP-u. Među hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su Jesenje kiše. (…) Tomislav Merčep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu pisali u izvješćima, premda je većina informacija priopćavana usmeno.
On je znao za svaku likvidaciju jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmatična osoba. (…) Mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli reći. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli završiti u zatvoru”, ispričao je, među ostalim, Bajramović u Feralu koji je intenzivno pisao o zločinima u Pakračkoj Poljani.
No to je tek površina strahota koje su merčepovci radili.
Zatvorenike držali u podrumu škole, spajali ih na struju i palili plamenom iz boce plina pa zalijevali octom po genitalijama i očima
“U Pakračku Poljanu stigli smo 6. listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospića. (…) Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali.
Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina, i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka”, ispričao je odvratne detalje Miro Bajramović.
No to nije kraj jezivih zvjerstava koja su radili Merčepovi ljudi.
“Gurali smo im petožilne kabele u guzicu, otvarali smo im rane i po njima prosipali sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti”
“Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon, nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po nekoliko sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti ‘Lijepu našu'…
Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikad nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali. (…) A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija”, stoji u Bajramovićevu šokantnom priznanju Feralu.
Zatočili i bivšeg pomoćnika vladina povjerenika za Pakrac, spojili su ga na strujni induktor i mučili
Bajramović se kasnije na suđenju Merčepu misteriozno predomislio i počeo tvrditi da nije tako mislio ili da je u intervjuu bio krivo shvaćen, iako je, nakon što je 1997. dao intervju za Feral, potpisao svaku stranicu intervjua.
No zato se nije predomislio bivši pomoćnik vladina povjerenika za Pakrac Đorđe Gunjević, koji je na suđenju opisao kako su ga merčepovci zatočili te spajali na strujni induktor. Prisjetio se i da ga je Merčep osobno ispitivao.
“Mučili su me spojivši me na strujni induktor. Kako je tko došao, radio je što je htio”, rekao je Gunjević, prisjetivši se da su zatvorenici morali pjevati hrvatsku himnu i dizati ruku na ustaški pozdrav. Gunjevića su prije toga bili zatočili i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi u logoru Bučje, a onda je prošao tretman merčepovaca koji su ga zarobili i mučili. Kuća u Pakracu mu je opljačkana i zapaljena.
Zatvorenike su mučili i na Zagrebačkom velesajmu, ispod vrata su puštali sumporni dioksid
Drugi je svjedok ispričao kako su merčepovci mučili ljude na Zagrebačkom velesajmu.
Stevan Brajenović posvjedočio je da su ga u studenom 1991. godine nepoznate naoružane osobe odvele u paviljon Zagrebačkog velesajma, u kojemu je neko vrijeme pričuvna postrojba MUP-a imala sjedište. Oduzeli su mu pritom torbicu s novcem, dokumentima i pištoljem, a s Velesajma je odveden u Pakračku Poljanu te je bio zatočen četiri dana tijekom kojih su mu prijetili ubojstvom. Pritom je često čuo krike, jauke i zapomaganja, zvukove indukcijskog telefona, a ispod vrata su mu puštali sumporni dioksid te ga je sve to, kako je kazao, zamalo odvelo u ludilo. Stoga je u dva navrata i pokušao pobjeći, a jednom je prilikom lupao glavom u beton samo da umre.
Srpskom zarobljeniku žicom puštali struju u debelo crijevo
Na suđenju je na površinu isplivalo još užasa za koje su odgovorni merčepovci.
“Moj je suprug 18. listopada 1991. otišao u Kutinu po plaću i više se nikada nije vratio. Kasnije sam doznala da je tog dana nakon mučenja likvidiran u Pakračkoj Poljani. Da su mog supruga Savu Mijića mučili u Pakračkoj Poljani, i to tako što su mu žicom puštali struju u debelo crijevo, ispričao mi je Branko Velagić, koji je također bio zatvoren u Pakračkoj Poljani. U međuvremenu je umro, a pričao mi je da je moj suprug plakao te molio da ga puste jer ništa nije kriv”, ispričala je Ankica Gašpar, kojoj su Merčepove postrojbe ubile muža.
Možda i najstrašniji zločin merčepovaca je ubojstvo cijele obitelji Zec. Metak u glavu ispalili su 12-godišnjakinji
No možda i najstrašniji zločin merčepovaca je jezivo ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu.
Zagrebačku obitelj Zec – oca Mihajla, suprugu Mariju i njihovu 12-godišnju kćer Aleksandru – Merčepovi su ljudi pobili u noći na 8. prosinca 1991. Aleksandra Zec imala je samo 12 godina.
Imućni zagrebački mesar Mihajlo Zec ubijen je kada je pokušao pobjeći iz svoje kuće na Trešnjevci u koju su oko 23 sata upale naoružane osobe, a njegovu suprugu i maloljetnu kćer ubojice su odvele do planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu te ih tamo pogubili. Nakon smaknuća, mrtva tijela su prekrili smećem.
Za ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec i njezinih roditelja nitko nije odgovarao
Nedugo nakon što je policija pronašla tijela, uhićeni su pripadnici Merčepove postrojbe – Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović, od kojih su neki pred istražnim sucem priznali ubojstva, no na suđenju je utvrđeno kako pred istražnim sucem nisu imali odvjetnika, što su po zakonu za tako teško djelo morali imati, pa su njihovi raniji iskazi “odbačeni” te su oni oslobođeni.
Ljudi odani gospodaru života i smrti (češće smrti) nisu imali problem ni s tim da hladnokrvno ubiju 12-godišnju djevojčicu i za to nisu odgovarali.
Kako je Hrvatska tretirala takvog Merčepa? Kolindi je bio VIP gost na inauguraciji, a onda se brčkao u toplicama
Kakva-takva utjeha onima koji su izgubili najmilije od ruke merčepovaca, i to u pravilu uz strašna mučenja i iživljavanja, mogla bi biti tek činjenica da je Tomislav Merčep u zatvoru. Ali nije bio u zatvoru, već u Krapinskim toplicama, pod sponzorstvom hrvatske države.
Povlašteni tretman i mjesec i pol odmora u toplicama svake godine Tomislavu Merčepu omogućilo je Ministarstvo pravosuđa uz asistenciju Ministarstva branitelja.
“Ministarstvo branitelja je u koordinaciji s kaznionicom posredovalo u dogovaranju termina liječenja u vanjskoj zdravstvenoj ustanovi”, odgovorili su tada nam iz Ministarstva pravosuđa. Merčepu se vrijeme provedeno u toplicama računalo u odsluženje kazne.
Osim što je ljeta provodio u toplicama, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je isti taj Merčep bio Kolindin uvaženi gost na njenoj inauguraciji.
2015. godine Merčep, čovjek kojeg će sud kasnije za zapovijedanje i odobravanje najtežih ubojstava i zvjerstava nad civilima osuditi na gotovo šest godina zatvora, a poslije Vrhovni sud tu kaznu još povećati, bio je Kolindin VIP uzvanik na inauguraciji.
Povezani tekstovi
