Majka je preklinjala Gojaka da pozove Hitnu pomoć i spasi joj dijete, ali je on to odbio.
Vrhovni sud RH je 16. svibnja pravomoćno osudio Željka Gojaka, pripadnika Specijalne policije iz Karlovca, na devet godina zatvora zbog ratnog zločina nad Dragicom Ninković i 14-godišnjom Danijelom Roknić. Zločin je počinjen 5. listopada 1991. u domu obitelji Branke i Marka Roknića u karlovačkom naselju Sajavec. Tako je ratni zločin, koji je u javnosti nazvan “karlovački slučaj Zec”, više od 22 godine nakon počinjenja napokon dobio pravosudni epilog.
Peteročlano sudsko vijeće Vrhovnog suda, kojim je predsjedala sutkinja Zlata Lipnjak-Bosanac, odbacilo je žalbu Željka Gojaka koji je tvrdio da je nevin, ali i žalbu Državnog odvjetništva koje je ocijenilo da je ubojstvo 14-godišnjeg djeteta u njegovu domu i djetetove tete, s obzirom na okrutnost kojom je izvedeno, zavrijedilo oštriju kaznu. Vrhovni je sud u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu zagrebačkoga Županijskog suda, koju je u veljači 2012. donijelo sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Ivana Turudića.
Ekshumacija tijela
Te nedjelje 5. listopada 1991. u kuću Marka Roknića, po nacionalnosti Srbina, i njegove supruge Branke Roknić, po nacionalnosti Hrvatice, u vrijeme ručka, na kojemu su bile i njihove rođakinje Dragica Ninković i Ana Gojak, upala je skupina pripadnika hrvatskih oružanih snaga, među kojima je bio i Željko Gojak. U hodniku su ustrijelili Marka Roknića, a zatim u blagovaonici Markovu sestru Dragicu Ninković i 14-godišnju kćer Roknićevih, Danijelu, koje su se u strahu od pucnjave sakrile pod stol.
Svjedoci majka i brat
Zločin se dogodio pred očima obiteljske rođakinje Ane Gojak i djevojčicine majke Branke Roknić. Gojak je, prema presudi, u djevojčicu i njezinu tetu iz blizine ispalio rafale, iako ga je djetetova majka, s obzirom na to da ga je poznavala jer je živio u susjedstvu, preklinjala da to ne čini. Djevojčica nije ostala na mjestu mrtva, nego je umrla od iskrvarenja. Majka je preklinjala Gojaka da pozove Hitnu pomoć i spasi joj dijete, ali je on to odbio. Na pitanje jednog od naoružanih muškaraca da li da ubiju i majku, Željko Gojak je, prema svjedočenju Branke Roknić, izjavio: – Nju nećemo, neka pati.
Pregledom ekshumiranih tijela Dragice Ninković i djevojčice Danijele Roknić patolozi su utvrdili da su ubijene oružjem koje je koristio Željko Gojak, ali nisu našli dokaze da je i otac, Marko Roknić, ustrijeljen istim oružjem. U ovam sudskom postupku ostalo je neutvrđeno tko je u skupini naoružanih muškaraca koji su upali u dom Roknićevih odgovoran za njegovu smrt.
U trenutku zločina Danijelin stariji brat Nenad skrivao se na tavanu, a u ovom je postupku zajedno s majkom Brankom Roknić bio svjedok. Karlovačka policija ovaj zločin nii 1991., ni poslije nije istraživala, a tijela ubijenih u listopadu 1991. pokopana su na lokalnom karlovačkom groblju. Branka Roknić i njezin maloljetni sin Nenad nakon zločina su pobjegli iz Hrvatske i danas žive u Srbiji. Tijela ubijenih ekshumirana su tek 2010., nakon pisanja medija, kako bi se obavilo vještačenje o uzroku smrti.
PTSP – olakotni faktor
Kao olakotne okolnosti sud je ocijenio Gojakovo psihičko stanje zbog PTSP-a koji mu je vještak utvrdio te činjenicu da izdržava obitelj. Sudac Turudić napravio je, međutim, u prvostupanjskoj presudi Gojaku otklon od dosadašnje sudske prakse u Hrvatskoj, odbivši kao olakotnu okolnost tretirati njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Ustvrdio je da se Gojak “nije ponašao onako kako bi se hrvatski vojnik trebao ponašati, već je okaljao ugled RH”. Vrhovni sud, koji je u ranijim slučajevima sudjelovanje u Domovinskom ratu optuženicima redovito tretirao kao olakotnu okolnost, u slučaju Gojak priklonio se Turudićevu stavu.
Povezani tekstovi
