Ročište koja je trebala biti održano 3. prosinca 2018. odgođeno je pred sam početak rasprave zbog problema sa svjedocima iz Beograda. Oni su trebali svjedočiti video linkom, ali je nastao “tehnički problem” pa je ročište odgođeno za veljaču iduće godine.
Svjedoci iz Srbije koje je DORH pozvao na suđenje Šimića u Hrvatskoj su optuženi za ratni zločin pa ne smiju ući našu zemlju.
Jure Šimić optužen je da je u Bjelovaru počinio ratni zločin protiv trojice oficira bivše JNA, pukovnika Rajka Kovačevića, potpukovnika Miljka Vasića i kapetana Dragišu Jovanovića.
Šimić je odbacio je optužnicu za ubojstvo. Naglasio je da on taj dana nije niti bio u vojarni nakon njenog oslobođenja te da nije mogao zapovijedati niti jednoj vojnoj postrojbi ili vojnicima. Kazao je da njegova funkcija tada bila isključivo političke prirode te da je sudjelovao u pregovorima o predaji vojarne.
Suđenje Juri Šimić traje već punih devet godina. Zanimljivo je da je Šimić, koji je u Bjelovaru još 1989. osnovao HDZ i bio njegov predsjednik, zbog osnivanja te stranke u ožujku 1990. završio na sudu te su on i Milan Bengeza proglašeni krivima i novčano kažnjeni.
Nakon prvih demokratskih izbora, u proljeće 1990., Šimić je izabran za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine Općine Bjelovar. U srpnju 1991., kad je srbijanska agresija prerasla u totalni rat protiv Hrvatske, Šimić je odlukom Franje Tuđmana postavljen za predsjednika Kriznog štaba Bjelovarsko-bilogorske regije, a u rujnu Šimić je imenovan za predsjednika Kriznog štaba općine Bjelovar. Bio je i član Središnjeg odbora HDZ-a pa je na temelju svega navedenog pripadao krugu istaknutijih hrvatskih političara.
“Psi rata” na području Bjelovara
Prve ozbiljnije probleme Šimić je naišao već tijekom rata, kad se suprotstavljao kriminalnim djelatnostima koje su bujale unutar nove-stare vladajuće strukture te je postupno eliminiran iz upravljačke strukture. Nova dimenzija problema počela se sručivati na Juru Šimića 1997., nakon što je objavio dokumentarnu knjigu “Bjelovar u Domovinskom ratu”, u kojoj je imenima i prezimenima dokazao tko je prema Hrvatskoj postupao kao prema domovini, a tko kao prema imovini.
Potom je Šimić još otvorenije i žešće javno progovarao o “psima rata” i od tada na njega počinju sve vrste sofisticiranih i fizičkih napada.
Godine 2009. pokrenuta je službena istrage Državnog odvjetništva (DORH-a) protiv Jure Šimića, “zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika”, a ova istraga je pokrenuta temeljem spomenute “kaznene prijave PU Bjelovarsko-bilogorske”.
Nakon pet godina istrage, tj. 2014., Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je optužnicu protiv Jure Šimića da je – nakon što se neprijatelj u vojarni predao 29. rujna 1991., “između 18 i 19,30 sati” – “izdvojio Kovačević Rajka – komandanta 265. mehanizirane brigade …, Vasić Miljka – pomoćnika komandanta za vaspitanje … i Jovanović Dragišu – oficira bezbednosti … te zapovjedio grupi od više naoružanih za sada nepoznatih pripadnika hrvatskih vojno-redarstvenih snaga, da ih odvedu na stranu i ubiju, što su ovi i učinili pucanjem iz vatrenog oružja”.
Optužnicu protiv Jure Šimića, potpisao je Doris Hrast, zamjenik županijske državne odvjetnice.
Istraga i svjedoci
Istraga DORH-a i sudski proces protiv Šimića za sada ukupno traju preko devet godina. Tijekom toga razdoblja predočeni su mnogobrojni izvorni dokumenti, a saslušani su brojni svjedoci i nekolicina vještaka različitih specijalnosti. Na taj način su do detalja utvrđene iznimno značajne i zanimljive činjenice i podaci, u rasponu od makro ratnih i političkih zbivanja u Hrvatskoj, do mikro situacija na bjelovarskom području, uključujući i događaj za koji je optužen Jure Šimić.
Tijekom zauzimanja bjelovarske vojarne “Božidar Adžija” (29. rujna između 18,00 i 19,30 sati) smrtno su stradala i trojica navedenih neprijateljskih zapovjednika, za čiju je smrt tek od 2009. godine optužen Jure Šimić.
O njihovoj su smrti nadležna državna tijela radila uviđaj u vojarni, od 30. rujna do 3. listopada, a već prvog dana uviđaja tijela su prevezena na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu.
Obdukciju su proveli liječnici vještaci, Dušan Zečević i Josip Škarić, koji su za sva tri leša zaključili da se radi o eksplozivnim ozljedama. Isti je zaključak imao i Marin Marinović, vještak balističar, koji je kod ubijenih utvrdio eksplozivne ozljede koje su “nastale djelovanjem krhotina rasprsnutog eksplozivnog sredstva (mine, topničkog projektila)”. Potpuno isti nalaz imali su i vještaci, Vedran Petrovečki i Davor Mayer.
Sud ne vjeruje vještacima iz Zagreba
No, Županijski sud u Bjelovaru nije imao povjerenja u nalaz čak petorice vještaka iz Hrvatske pa je uputio zamolnicu i pribavio “mišljenje Zorana Stankovića, specijalista sudske medicine iz Beograda”, koji “ukazuje na neke stručne propuste iz zapisnika o obdukciji”.
Međutim, vještaci iz Hrvatske nisu se dali poljuljati teoretskim relativizacijama Zorana Stankovića, koji je već u prijašnjim slučajevima bio kompromitiran, te su u osvrtu na njegove primjedbe dodatno obrazložili svoje nalaze i čvrsto ostali kod svojeg ranijeg zaključka da su sve ozljede “nastale djelovanjem krhotina eksplozivnog sredstva.”
Nalazi vještaka o eksplozivnim uzrocima smrti agresorskih zapovjednika potiču iz vremena kad nitko nije spominjao Juru Šimića kao moguće odgovornog za smrt trojice agresorskih zapovjednika, a to je značajno za naknadno suđenje Šimiću, jer nekoliko svjedoka iz Srbije (koji su bili agresorski vojnici) govore o tome da su čuli isključivo pucnjeve kao mogući uzrok smrti.
Tijekom istrage i suđenja, protiv Jure Šimića je svjedočilo nekoliko desetaka osoba, koje se može razvrstati u dvije osnovne skupine. Jednu skupinu čine različiti vojni i civilni akteri koji su u bjelovarskim ratnim događajima sudjelovali na hrvatskoj strani, a drugu skupinu čine uglavnom agresorski, tj. srbijanski vojnici.
Među svjedocima civilima svakako su najvažniji oni koji su 1991., zajedno s Jurom Šimićem bili članovi Izvršnog vijeća ili Kriznog štaba općine Bjelovar ili jednog i drugog. Radi se o osobama različitih zanimanja i posebno velikog društvenog ugleda. Svi kategorički prisežu da je Jure Šimić inkriminiranog 29. rujna 1991. cijeli dan, uključujući predvečernje i večernje sate, bio neprekidno zajedno s njima u podrumu općinske zgrade, koja je istodobno bila i sjedište Kriznog štaba.
Pukovnik Želimir Škarec, zapovjednik akcija oslobođenja vojarni u Bjelovaru i Koprivnici, kazao je da je vidio mrtva tijela nakon ulaza u vojarnu sljedećeg dana. Prvog dana nije ulazio u vojarnu jer su počele priprema za oslobođenje koprivničke vojarne. Istaknuo je da Jure Šimić od početka vojnog djelovanja nije imao nikakvu ulogu na području vojarne te da nije mogao zapovijedati vojskom.
Jordan Atanasovski, tadašnji stručni suradnik za sigurnost u stožeru Teritorijalne obrane Bjelovara, kazao je da je Šimić bio politička osoba u kriznom stožeru Bjelovara, koji nije bilo tijelo koje je moglo vojno zapovijedati. Nezamislivo je da vojska dobiva zapovijedi na taj način.
Sporan iskaz generala Mile Ćuka
Posebno je značajno, što upućuju i na podatak da se njihove tvrdnje mogu provjeriti i na audio zapisima snimljenog programa Radio Bjelovara, u čiji se program Šimić javljao uživo iz prostorija Kriznog štaba, i to naročito intenzivno kad se saznalo da su vojarnu zauzele hrvatske postrojbe, a upravo je to bilo inkriminirano vrijeme (između 18,00 i 19,30 sati).
U tom vremenskom rasponu bio je i veliki broj telefonskih poziva iz Zagreba i drugih gradova radi provjere točnosti informacije da je zauzeta vojarna ili iskazivanja zadovoljstva zbog toga. A na sve te pozive odgovarao je Jure Šimić kao predsjednik Kriznog štaba.
U svjedočenjima niza zapovjednika različitih hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi koje su sudjelovale u zauzimanju bjelovarskih vojarni, nedvojbeno su potvrđivane i obrazlagane činjenice da predsjednik Kriznog štaba nije imao nikakave formalne ovlasti zapovijedati bilo kojom vojnom ili policijskom postrojbom, niti se to događalo.
O tome je nedvojbeni iskaz dao i Želimir Škarec, član Glavnog stožera Hrvatske vojske koji je bio zapovjednik operacija “Bilogora” i čije se zapovjedno mjesto nalazilo u Vatrogasnom domu. Isto tako, svi vojni i policijski zapovjednici tvrde da tijekom bitke za vojarnu i neposredno po njenom zauzimanju, na tom prostoru nisu vidjeli Juru Šimića, niti su tamo mogle pristupati civilne osobe.
I po dokumenata iz spisa na suđenju Juri Šimiću vidi se da ga terete samo svjedoci iz Beograda i general Mile Ćuk, za kojega u Bjelovaru mnogi vjeruju da ti čini iz osobnih pobudu zbog višegodišnje netrpeljivosti prema Šimiću.
Svjedočenja Ivana Grbavca Kobre
Opsežno i sustavno svjedočenje Ivana Grbavca Kobre bilo je značajno i zanimljivo,“Bilogora”:
“Na sastanku koji je organiziran prije napada bili su svi zapovjednici … Dogovoreno je da se ponudi šansa opkoljenoj vojarni, pa su poslani naši predstavnici na pregovore da urazume zapovjednika i kažu mu da nećemo dozvoliti da se pola tenkovske brigade priključi glavnini snaga koje su napadale Hrvatsku … Krizni štab u to vrijeme, a i prije, nije imao nikakvu zapovjednu funkciju, sve se odvijalo preko ZNG-a i policijskih postrojbi … uloga gospodina Šimića nije bila nikako zapovjedna, kao niti ostalih članova kriznog štaba … vojarna je pala kada smo uništili zadnji tenk…”
Kobra je i u vezi suđenja Juri Šimiću bio konkretan:
“Na kameri imam snimljene tri ubijene osobe. Kameru mi je bio dao ravnatelj Hrvatske televizije, a snimak je njemu i predan. Ravnatelj je bio Antun Vrdoljak i HRT raspolaže tom snimkom … sudi se pogrešnom čovjeku, koji u to vrijeme nije imao zapovjednu funkciju, niti je imao postrojbu kojom je zapovijedao. Smatram da je sve ovo, kao i ostalo u Hrvatskoj – farsa … Nakon pada vojarne u vojarnu je mogla ući samo organizirana postrojba, nitko od civila, jer je vojarna bila blokirana i osigurana, te nitko sa strane nije mogao ući…”
“Narodni heroj” iz Barutane
O suđenju juri Šimiću na sudu u Rijeci malo je vijesti u medijima ne oglašavaju se ni hrvatski branitelji, šute Udruge proizašle iz Domovinskoga rata.
Mnogo više o njegovu suđenju Šimiću može se pročitati u srbijanskih medijma koje iformacijama iz Zagreba opskrbljuje “specijalni izveštač” Jurica Kerbler.
Dok se u Rijeci godinama sudi hrvatskom branitelju, majoru JNA Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru 29. rujna 1991. dignuo u zrak skladište naoružanja barutana, pri čemu je poginulo 11 hrvatskih branitelja, a više ih ranjeno, u središtu Beograda postavljen je spomenik.
Proglašen je narodnim herojem, a u nekoliko gradovima u Srbiji ulice su nazvane njegovim imenom!
Povezani tekstovi
