Piše: Savo Štrbac
Kada sam krajem marta prošle godine na stranicama „Politike” objavio tekst pod naslovom „Zločin na Tulovim gredama”, namera mi je bila da od zaborava otrgnem jedan od najsurovijih, a javnosti najmanje poznatih događaja iz decembra ratne 1991. godine i da odgovorim postoji li uzročno-posledična veza tog događaja sa ubistvom starijeg Luke Modrića (dede poznatog hrvatskog fudbalera istog imena), koje je usledilo tri dana kasnije. Na taj prvi tekst nadovezao se i drugi, „Ponovo o zločinu na Tulovim gredama”. U prvom sam izneo autentična svedočanstva preživelih učesnika sa srpske strane, kao i precizna imena poginulih i nestalih pripadnika JNA i Teritorijalne odbrane iz Gračaca, a u drugom dokaze iz hrvatskih pravosudnih izvora koji potkrepljuju pomenutu vezu.
Decenijama su surove velebitske vrleti, magla i led čuvali tajnu o tragičnom decembru 1991. godine. Za zvanični Zagreb, taj događaj u vojnom smislu praktično nije ni postojao izvan okvira „legitimnih diverzantskih akcija” u kojima se ne preispituje sudbina zarobljenih. Dokumentaciono-informativni centar „Veritas” je, međutim, decenijama strpljivo skupljao dokaze i pravio mozaik, čekajući dan kada će i druga strana progovoriti.
I progovorila je. I to iz izvora iz kojeg se hrvatski pravosudni organi najmanje nadaju – iz usta njihovih sopstvenih ratnih komandanata. Ono što nismo mogli da saznamo kroz zvanične kanale razmene i protokole o nestalima tokom prethodne tri i po decenije, izronilo je u digitalnom prostoru za samo nekoliko meseci. Do pojave mojih tekstova, čak ni moderni sistemi veštačke inteligencije (VI) nisu imali gotovo nikakve podatke o ovom specifičnom događaju na Velebitu. Danas, zahvaljujući ukrštanju digitalnih izvora, pred sobom imamo šokantno priznanje s druge strane fronta koje baca potpuno novo svetlo na sudbinu ljudi za kojima tragamo.
U popularnom hrvatskom podkastu „Gde si bio ’91?”, autora Borne Marinića, koji se bavi događajima iz takozvanog Domovinskog rata, nedavno je opširno svedočio Ilija Vincetić. Reč je o penzionisanom brigadiru Hrvatske vojske (HV) i tadašnjem zameniku zapovednika jedinice koja je u jesen i zimu 1991. godine zaposela ključne strateške položaje na južnom Velebitu, na potezu oko Malog Alana. U višesatnom izlaganju, Vincetić se pred kamerama potpuno opustio, očigledno uveren da ga vremenska distanca i decenijski ratni trijumfalizam apsolutno štite od bilo kakve krivične odgovornosti. Opisujući vojna dejstva i akciju od 14. i 15. decembra 1991. godine na širem području Tulovih greda, izneo je detalje koji predstavljaju klasičan samoinkriminišući materijal i jasan, nedvosmislen putokaz za istražne i pravosudne organi kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji.
Vincetić u svom iskazu otvoreno priznaje da su njegove diverzantske snage tih dana na Velebitu, nakon oružanog obračuna, zarobile dvojicu pripadnika JNA. Prvi od njih bio je mladi vojnik, Bošnjak po nacionalnosti iz Teočaka, koji je obavljao dužnost vozača terenskog vozila „puh”. Srpska strana je još tokom ratnih dešavanja dobila šturu, nezvaničnu informaciju da je taj mladić (Nedžad Dautović) nakon zarobljavanja pošteđen i pušten, što Vincetić sada i javno potvrđuje, navodeći da je vozač upućen prema Splitu.
Hrvatski brigadir u podkastu pred hiljadama gledalaca uživo potvrđuje tu priču. Štaviše, on ide toliko u detalje da precizira i geografsko poreklo tog vojnika, pominjući mesto Teočak iz kojeg dolazi. Ako je vozač „puha” preživeo, bio predmet obrade i na kraju pušten, postavlja se logično, ali strašno i mučno pitanje: šta se dogodilo sa drugim zarobljenikom?
Drugi zarobljenik bio je Božo Latinović. O njemu Ilija Vincetić pred kamerama govori sa nesvakidašnjom, jezivom preciznošću. Hrvatski oficir otkriva da je o Latinoviću znao sve – od njegovog punog imena i prezimena, preko ličnih i porodičnih podataka, pa sve do njegove uloge u tadašnjoj vojnoj strukturi. Da stvar bude još ozbiljnija, Vincetić detaljno opisuje koje su sve vredne vojne, geografske i obaveštajne informacije njegovi ljudi „dobili” od Latinovića tokom operativne obrade i saslušanja na terenu. Iz ovog javnog iskaza hrvatskog brigadira nedvosmisleno i pravno čisto proizilazi sledeća činjenica: Božo Latinović je uhvaćen živ, bio je u rukama hrvatskih snaga na Velebitu, nad njim je izvršeno ispitivanje i u tom trenutku je imao status ratnog zarobljenika.
Dok Vincetić u podkastu hladnokrvno, gotovo nostalgično, evocira uspomene na „uspešno saslušanje” neprijateljskog vojnika, porodica nesrećnog Bože i svi mi koji se bavimo žrtvama iz rata devedesetih već punih 35 godina bezuspešno tragamo za bilo kakvim tragom o njemu. Božo Latinović se u svim našim i međunarodnim knjigama nestalih i dalje vodi pod tim statusom. Po međunarodnom humanitarnom pravu, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i svim važećim Ženevskim konvencijama, likvidacija ratnog zarobljenika nakon ispitivanja, kao i naknadno skrivanje njegovih posmrtnih ostataka, predstavljaju težak ratni zločin. To je delo koje prema međunarodnom pravu i domaćem zakonodavstvu nikada ne zastareva.
Ovaj slučaj neodoljivo podseća na matricu ponašanja koju smo već gledali u slučaju ubistva sedam srpskih civila u selu Uzdolje kod Knina, o čemu sam detaljno pisao u kolumni „Afera ‘Tompson’ / ko je ubica pod uzdoljskim hrastom”. Tamo je hrvatsko pravosuđe godinama svesno ignorisalo jasne video-snimke, izjave svedoka i krucijalne dokaze koji su im bili ispred nosa, samo da ne bi procesuiralo sopstvene ratne ikone i razotkrilo dobro uigrani sistem prikrivanja zločina. Bojim se da će i ovo najnovije, digitalno priznanje sa Velebita pokušati da gurnu pod tepih, računajući na zaborav izazvan protokom vremena. Međutim, sada je sve zabeleženo u javnom, trajnom prostoru na internetu. Ilija Vincetić je svojim iskazom dao u ruke hrvatskom Državnom odvjetništvu (DORH) kompletno oformljen predmet.
Javno i direktno postavljam pitanje nadležnim županijskim tužilaštvima u Splitu i Rijeci, pod čiju teritorijalnu i ratnu nadležnost spada ovaj deo velebitskog ratišta: Da li ćete, nakon ovog javnog emitovanja i svedočenja, zvanično pozvati Iliju Vincetića na saslušanje u svojstvu svedoka ili osumnjičenog? On je danas ključ ove strašne tajne. On, kao tadašnji zamenik zapovednika na tom sektoru, mora da odgovori na jednostavna pravosudna pitanja: Kome je i u kakvom stanju predat Božo Latinović nakon što su iz njega izvučene sve potrebne informacije? Ko je naredio, a ko neposredno izvršio njegovu likvidaciju? Na kojoj lokaciji su pokopani ili sakriveni njegovi posmrtni ostaci?
Ako hrvatski državni organi zaista žele da dokažu međunarodnoj zajednici i sopstvenoj javnosti da vode „učinkovite” i nepristrasne istrage o ratnim zločinima, a ne da samo sistematski peru sopstvene ratne biografije i štite svoje „branitelje”, predmet „Velebit – decembar 1991.” im je sada poslužen na tacni. Ova kolumna nije samo podsećanje na prošlost, već direktna pravna instrukcija i zahtev za postupanje. Porodica Bože Latinovića ima civilizacijsko i ljudsko pravo na istinu, pravo da nakon trideset i pet godina pronađe i dostojanstveno sahrani njegove kosti. Pravda za žrtve sa Tulovih greda ne sme ostati zauvek zarobljena u velebitskim maglama, ma koliko oni koji danas pred kamerama evociraju ratne uspomene pokušavali da je prećute.
Politika, 07.07.2026, štampano izdanje
