Nedavno mi je pažnju privukao tekst pod naslovom “Milan Martić iz estonskog zatvora traži da mu se ukine presuda za raketiranje Karlovca”, objavljenog 6. jula u zagebačkom „Večernjem listu“, odakle su ga preneli skoro svi mediji u regionu pod istim ili sličnim noslovima.
Znao sam da je dan ranije pred hrvatskim Vrhovnim sudom održano ročište u krivičnom predmetu “Milan Martić i dr.”, povodom žalbi na prvostepenu presudu Županijskog suda u Zagrebu od 5. marta 2020, što je bilo mesecima unapred istaknuto na elektronskom ročišniku ovoga suda, ali mi nisu bili poznati žalbeni prigovori stranaka.
Elem, da bi se razumeo pomenuti postupak protiv Martića pred hrvatskim pravosudnim organima, nužno se prisetiti i krivičnog procesa protiv njega pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji ga je odlukom Žalbenog veća iz 2008, po konačnoj optužnici haškog tužilaštva iz septembra 2003, pravosnažno osudio na 35-ogodišnju zatvorsku kaznu za navodne zločine počinjene u Hrvatskoj, između ostalog, i za raketiranje Zagreba. Nakon saznanja da tužilaštvo MKSJ-a neće optužiti Milana Martića za granatiranje Karlovca i Jastrebarskog, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je još u januaru 2003. podiglo optužnicu protiv Milana Martića, tadašnjeg predsednika Republike Srpske Krajine (RSK), i Milana Čeleketića, tadašnjeg komandanta Srpske vojske Krajine (SVK), zbog „osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”, koje je naredio Martić, a izveo Čeleketić: u napadima na Zagreb raketama „orkan” 2. i 3. maja 1995, poginulo je sedam osoba, veći broj ih je povređen, a izazvalo je i veće materijalne štete u središtu Zagreba; u granatiranju Karlovca 1. i 2. maja i u raketnom napadu na Jastrebarsko 3. maja 1995, bilo je i ranjenih i materijalne štete, dok „samo slučajem” nije bilo poginulih.
Optužni se terete da su navedena krivična dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinili uz pomoć vojnog vrha Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) te da je tokom napada korišteno oružje koje je po odredbama međunarodnog prava zabranjeno u oružanim sukobima (tzv. zvončići).
Suđenje optuženima sprovedeno je u odsustvu – Milan Martić zatvorsku kaznu od 35 godina, služi u Estoniji, dok Milan Čeleketić prebiva i Srbiji i nedostupan je pravosudnim telima RH. Nepravosnažnom presudom ŽS u Zagrebu od 5. marta 2020. obojica optuženih proglašeni su krivima, Martić za granatiranje Karlovca, Čeleketić za granatiranje i Zagreba i Karlovca, i osuđeni – Martić na sedam a Čeleketić na 20 godina zatvora, dok su obojica oslobođeni za granatiranje Jastrebarskog.
Nakon ovakve prvostepene presude bilo je izvesno da će stranke uložiti žalbu, što se i desilo. Dok pišem ovaj tekst nije mi poznata odluka drogostepenog suda, koja verovatno još nije ni napisana.
A što onda nije u redu sa naslovom u medijima?
Upravo medijska interpretacija da je Martić iz estonskog zatvora nešto tražio od hrvatskog pravosuđa, s obzirom da je do sada u više navrata poručivao da ne priznaje ni hrvatski sud ni presudu.
Ne verujući da je u međuvremenu promenio stav, konsultovao sam se sa njegovom ćerkom D.B, koja mi je poslala sledeću poruku: “M. Martić nikada nije angažovao nijednog pravnog zastupnika za potrebe suđenja pred zagrebačkim županijskim sudom niti priznaje taj sud ni proces koji se odigravao u njegovom odsustvu, za što nisu ni bili ispunjeni uslovi pošto se ne nalazi u bekstvu već u zatvoru. Martiću je nametnut advokat po službenoj dužnosti koji sve vreme postupa bez konsultacija sa njim.”
Istine radi, treba reći da je Hrvatska tražila od MKSJ da Martić prisustvuje suđenju u Zagrebu, što je MKSJ odbio. Takođe treba reći da u procesima za krivična dela ratnih zločina procesuirani od prve procesne radnje, po sili zakona, moraju imati branioca, pa ako ga sami ne izaberu, sud im ga postavlja po službenoj dužnosti. Iz prve ruke mi je poznato da ni Čeleketić ne priznaje ni hrvatski sud ni proces protiv njega, što znači da obojica imaju branioce po službenoj dužnosti, koji sve procesne radnje poduzimaju po svom nahođenju bez ikakvih konsultacija sa njihovim branjenicama. Inače, braniocu po službenoj dužnosti i zakonska obaveza je da u korist svog branjenika savesno poduzima sve procesne radnje koje mu omogućava zakon.
Iako nisam imao uvid u žalbu Martićevog branioca po službenoj dužnosti Tihomira Grubeše, na osnovu novinarske interpretacije proizilazi da se žalbom ukazuje da je prvostepenom presudom povrđen krivični zakon time što Martićevo delovanje nije kvalifikovano kao produženo krivično delo, kao što je učinjeno u odnosu na Čeleketića.
“Već u trenutku podizanja optužnice pred MKSJ bilo je jasno da se Martić tereti i za granatiranje Karlovca, Siska i drugih mesta u Hrvatskoj, sve na osnovu jedinstvene naredbe, no taj je sud odluku doneo samo u odnosu na raketiranje Zagreba. Po mišljenju odbrane u istoj činjeničnoj pravnoj situaciji nije bilo ispravno primeniti različite koncepte – u slučaju Čeleketića produženog krivčnog dela, a u slučaju Martića pojedinačnog krivičnog dela” – govorio je, po interpretaciji u “Večernjaku”, Martićev branilac po službenoj dužnosti na sednici žalbenog veća.
I Martićeva kćer D.B., inače doktor političkih nauka, u poruci mi je napisala: “Ova cela priča je izuzetno interesantna i za domaće pravosuđe koje bi trebalo da se pozabavi time jer bi po istom postupku mogle sve zemlje učesnice da obnove svakom (haškom optuženiku) ponaosob optužnicu sa izmenjenim elementima iz haških optužnica”. Dakle, i ona je na istom tragu kao branilac njenog oca, iako ni ona sa njim nije kontaktirala.
Moram priznati da je Martićev branilac po službenoj dužnosti veoma profesionalno istakao opisani žalbeni prigovor, o kojem će žalbeno veće morati zauzeti stav. Ako ga prihvati, žalbeno veće bi protiv Martića moralo odbiti optužbu zbog presuđene stvari (o istom slučaju ne može se ponovo suditi), a ako ga ne prihvati otvara mogućnost odbrani da se sa istim prigovorom obrati hrvatskom Ustavnom sudu a na kraju i Evropskom sudu za ljudska prava (ESLJP). Koliko mi je poznato domaći sudovi prije Martića nisu sudili nijednom drugom pravosnažno osuđenom haškom optuženiku zbog ratnog zločina, tako da će se na Martićevom slučaju graditi novi presedan.
Martićev branilac po službenoj dužnosti istakao je i još jedan bitan žalbeni prigovor koji se odnosi na visinu izrečene kazne. U žalbi se navodi da je prvostepeni sud Martiću (kad već nije ispoštovao princip presuđene stvari) trebao izreći jedinstvenu kaznu (i za Zagreb i za Karlovac) jer se on u to vreme već nalazio na izdržavanju kazne koju mu je izrekao MKSJ. “Propust suda da to učini ide na štetu osuđenika, koji bi u tom slučaju nakon izdržane prve kazne morao u celosti odslužiti i drugu” – navodi se u žalbi Martićovog branioca.
I ovaj žalbeni prigovor je pravno veoma interesantan i intrigantan. S obzirom na to da se prema važećem krivičnom zakonu u Hrvatskoj za ratne zločine iz devedesetih može izreći maksimalna kazna od 20 godina, postavlja se pitanje kolika bi mu bila jedinstvena kazna s obzirom da mu je samo MKSJ izrekao 35 godina, od kojih je već izdržao 21 godinu.
Da je Martiću suđeno samo u Hrvatskoj, bez obzira za koliko ga dela i na koje vremenske kazne osudili, jedinstvena kazna mu nije mogla biti duža od 20 godina. Ovako se može deseti da, umesto tih potencijalno maksimalnih dvadeset, odleži više nego duplo, što je, ne samo veliki apsurd, nego i još veća nepravda.
Savo Štrbac
