U organizacij Instituta za evropske studije iz Beograda 29. jula o.g. održana je vebinar pod nazivom “25 godina od Plana Z-4 i akcije ‘Oluja'” na kojem su učestvovali Piter Galbrajt, tadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj (1993-1998), prof. dr Slobodan Samardžić, mr. Vladimir Rusić i moja malenkost.
Kada me je Miša Đurković pozvao da učestvujem na ovom vebinaru, prihvatio sam bez premišljanja upravo zbog Galbrajta, sa kojim sam se susreo najmanje dva puta u toku rata devedesetih. Prvi put smo se sreli na Plitvičkim jezerima u jesen 1993. Pošto sam ja u to vrijeme, pored funkcije sekretara Vlade RSK, obavljao i funkciju predsjednika Komisije RSK za humanitarna pitanja, sastanak je i upriličen po tim pitanjima.
Na taj sastanak sam donio punu torbu dokumenata o stradanju Srba na području pod kontrolom hrvatskih vlasti (Pakračka Poljana, Sisak, Zadar, Lora, Kerestinac…) i u dotadašnjim hrvatskim agresijama na dijelove RSK od kad je stavljena pod zaštitu UN-a (Nos Kalik, Miljevački Plato, Ravni Kotari i Medački Džep). Ostalo mi je u sjećanju da je ovlaš bacio pogled na te dokumente ne pokazujući nimalo empatije za naše žrtve. Njega je prvenstveno interesovao položaj Hrvata koji su ostali u RSK.
Tada još nisam znao da je on tokom 1991. i 1992. kao savjetnik Komitrta za inostrane poslove američkog Senata više puta posjetio bivšu Jugoslavije i da je koautor izvještaja o etničkom čišćenju u BiH u kojem su Srbi prikazani kao “loši momci”.
Drugi put smo se sreli na Kninskoj tvrđavi 30. januara 1995. godine. On je predvodio grupu ambasadora koji su došli u Knin s namjerom da predstavnicima RSK predaju prijedlog Plana Z-4 a ja sam se našao u delegaciji RSK koja ih je sačekala.
Šta je Plan Z-4?
U jesen 1994. godine pojavila se mirovna inicijativa poznata i kao Plan Z-4, iza kojeg su stajali SAD, Rusija, EU i UN. Po tom planu, krajiški Srbi su trebali dobiti široku autonomiju (“državu u državi”) u područjima u kojima su prije rata bili većinsko stanovništvo (Banija, Kordun, Lika i sjverna Dalmacija). Na tim područjima Srbi su, između ostalog, trebali da imaju vlastite simbole, posebno zakonodavno tijelo, predsjednika i ministarski kabinet, posebnu valutu i vlastite policijske snage.
Tuđman je, 30. januara 1995, primio ambasadore grupe “Z-4” i tom prilikom, iako nevoljko, preuzeo njihov plan i obećao da će ga hrvatska strana razmotriti. Istoga dana ambasadori su posjetili i Knin s namjerom i da vodstvu RSK službeno ponude isti dokumenat. Međutim, oni su odbili da ga prime, opravdavajući taj potez stavom da ga mogu uzeti u razmatranje tek krajem marta iste godine kada bude određena daljnja sudbina UNPROFOR-a (hrvatska strana je produžetak ostanka snaga UN-a uslovlјavala promjenom njihova naziva u UNCRO i promjenom mandata u smislu da budu nadležne za provođenje dotadašnjih rezolucija, ekonomskog sporazuma i kontrole granica sa BiH i SRJ).
Sve sam ovo i ranije znao. A na vebinaru sam od Galbrajta doznao da je zapravo idejni začetnik Plana Z-4 bio Vitalij Ćurkin, u to vrijeme zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, te da je Galbrajta sa tom Ćurkinovom inicijativom upoznao Tuđman i zamolio ga da i on podrži tu inicijativu kao čovjek “zapada”, što je on i prihvatio. Doznao sam i da je Tuđman još u novembru 1994. preko njega tražio da mu SAD, kao jedina svjetska sila u to vrijeme, dadu “zeleno svjetlo” da vojnom intervencijom riješi pitanje Krajine, što mu nije dozvoljeno.
Međutim, kada ga je Gojko Šušak, hrvatski ministar odbrane, oko 20 jula 1995. obavijestio da se Hrvatska priprema da napadne Krajinu, više se nije protivio iz tri razloga koja su se u međuvremenu desila: jedan od njih je odbijanje Plana Z-4 od strane vodstva RSK, drugi, i najznačajniji, je Srebrenica, koja se desila 11. jula, o čemu ga je obavijestila jedna predstavnica UN (koju će i oženiti godinu dana kasnije), a treći je procjena (njegova i Tuđmanova) da se Srbi iz RS i RSK spremaju da, pod komandom Ratka Mladića, napadnu zaštićenu enklavu zv. “Bihaćki džep”, gdje bi bilo četiri puta više žrtava nego u Srebrenici, što bi dovelo do potpunog fijaska mirovne misije UN na području bivše Jugoslavije. Drugim rječima, kaže Galbrajt, birajući između dvije zone pod zaštitom UN-a, žrtvovali su, kao manje zlo, Srbe u Krajini zarad muslimana u Bihaću.
Kaže i da je lično pokušao da nagovori Tuđmana da odgodi početak akcije zbog čega se i sastao sa tadašnijim premijerom RSK Milanom Babićem u Beogradu 2. avgusta 1995. koji je pristao i na mirnu reintegraciju, ali su i on i njegova administracija, uključujući i Tuđmana, ocjenili da Babić nema “političku težinu da dogovoreno i sprovede” s obzirom da nije imao kontrolu nad vojskom i policijom.
Jedini koji je imao takvu težinu, bio je Slobodan Milošević, ali on nije htio da primi na razgovor na tu temu tadašnje otpravnike poslova SAD i Velike Britanije u Beogradu. I pored svega toga poslao je svojoj administraciji depešu da zatraži od Tuđmana da odloži početak akcije “Oluja”, ali ga u Vašingtonu nisu poslušali i Hrvatskoj su, preko njihovog ambasadora Žužula, poslali depešu da imaju zeleno svjetlo za početak akcije.
Tako o akciji “Oluja” sa vremenske distance od 25 godina govori tadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj P. Galbrajt. Nisu ga mnogo pogodili ni podaci o posljedicama njegove odluke o “izboru žrtve” koje sam mu predočio (preko 220.000 protjeranih i 1.872 poginulih i nestalih). Kaže da je znao da će napad Hrvata izazvati masovni egzodus Srba ali da nije očekivao toliki broj civilnih žrtava i devastaciju imovine. Kaže i da je “na djelu bilo etničko čišćenje, ali ga ipak nije bilo jer su Srbi otišli prije nego su Hrvati došli”.
Jedino ga je interesovalo da li smo mi u Kninu znali da nam Milošević neće pomoći u odbrani Krajine i koji su članovi krajiške vlade bili “za” a koji “protiv” ulaska u proces pregovora sa Hrvatima po Planu Z-4.
