D.I.C. Veritas

Politika, 25.04.2014, Savo Štrbac: Nemetinske nepravde

U Direkciji za dijasporu u Beogradu sretoh Radivoja Jakovljevića, srpskog izbeglicu iz Vukovara, koji je presudom Županijskog suda u Vukovaru (2002), zajedno sa još 14 sugrađana, u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Na Interpolovim su poternicama. Terete ih da su ,,tokom okupacije Vukovara, kao pripadnici različitih neprijateljskih jedinica, aktivno sudjelovali u pokušaju etničkog čišćenja istočnog dijela Hrvatske i stvaranja velike Srbije”. Radivoj je pokušavao da ishoduje obnovu postupka, ali je sud odbio njegov zahtev uz obrazloženje da priloženi dokazi ne dovode u sumnju pravilnost ranije odluke.

Jakovljević mi je ispričao da su mu roditelji u septembru 1991. ubijeni u Vukovaru i da su ubice poznate, a na pitanje odakle to zna izvadio je iz najlon vreće podebeli snop papira pružio mi ga i rekao: ,,Sve je ovde zapisano”. Bile su to presude bivših vojnih sudova SFRJ i SRJ, o kojima sam ponešto čuo na suđenju u predmetu ,,Ovčara” pred Većem za ratne zločine u Beogradu, pre pet-šest godina, od svedoka Aleksandra Vasiljevića, koji je govorio o ,,Panićevoj razmeni zarobljenika” po principu ,,svi za sve”, 14. avgusta 1992. u Nemetinu, u koju je i on bio uključen. Tada su u razmenu otišli svi zarobljeni pripadnici ZNG, pa i oni procesuirani pred vojnim sudovima u SFRJ i SRJ, među kojima je bilo i osuđenih na smrt. Uz procesuirane, hrvatskoj strani su predati i sudski spisi, koji su noću, bez znanja bilo koga iz vojnog suda, zaplenjeni iz prostorija toga suda. Dogovor je bio, kazivao je Vasiljević, da Hrvatska na osnovu tih spisa nastavi postupke pred svojim sudovima. Među braniocima optuženih u predmetu ,,Ovčara” bilo je i nekoliko nekadašnjih sudija Vojnog suda u Beogradu, koji su potvrdili Vasiljevićevu tvrdnju i pokazali protestno pismo koje je tadašnji predsednik Vojnog suda, zbog plenidbe spisa, poslao najvišim organima vlasti tadašnje SRJ.

U paketu koji mi je predao Radivoj bila su dva sudska predmeta sa po dve presude. Događaji iz oktobra i novembra 1991. kao i imena optuženih i žrtava su se ispreplitala u oba predmeta. Prvostepenim presudama Vojnog suda u Beogradu broj I K – 112/92 od 26. juna 1992. i I K – 108/92 od 14. jula 1992. godine i drugostepenim Vrhovnog vojnog suda broj II K – 259/92 od 29. decembra 1992. i II K 260/92 od 24. novembra 1993. pravosnažno su osuđeni: Martin Sablić zvani Car, Zoran Šipoš, Nikola Ćibarić zvani Šiptar, Jure Marušić zvani Mačak pod šljemom, Ante Vranjković zvani Francuz, Bartol Domazet, Slavko Mađarević zvani Mišo i Mađar, Mirko Filković zvani Kinez, Zdenko Štefančić zvani Plavi 5, Mira Dunatov i Damir Sarađen, svi pripadnici ZNG iz vukovarskih prigradskih naselja Borovo naselje i Borovo Selo, zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. I to, šestorica na smrtnu kaznu, a ostali na vremenske od šest do 15 godina zatvora. Sud ih tereti da su po kućama i skloništima pomenutih naselja zlostavljali i na kraju likvidirali civile srpske nacionalnosti: Petra Grubišića, Milana Đukića, Rajka Nunića, Predraga Ćirića, Tomislava Jakovljevića , Milorada Zorića, Uroša Nedučića, Konstantina Lukića, Jovana Markova, Ljubomira Bolića, Boška Grbića, Anu Lukić, Vidu Jakovljević, Ratka Inića i njegovog duševno bolesnog sina nepoznatog imena, Tošu Toškovića, Vojislava Đekića, Svetislava Vladisavljevića, Stevu Malecki, Milicu Vračarić, a njenog supruga Dragoljuba teško ranili.

Postupci pred vojnim sudovima su sprovedeni veoma profesionalno i stručno (upitna je samo smrtna kazna), a presude su donesene na osnovu delimičnog ili potpunog priznanja optuženih i mnoštva validnih dokaza. Skoro sve ubice su poznavale žrtve pošto su bili komšije. Optuženi Ćibarić, ubica ,,samo pet civila”, rekao je na glavnom pretresu Radivoju Jakovljeviću ,,da je znao da mu je Vida majka, ne bi je ubio”. Ubicu je prepoznao i svedok Dragoljub Vračarić, kojeg je Ćibarić, po naređenju Sablića, zajedno sa suprugom Milicom izveo iz skloništa, a zatim ih odvezao na železničku stanicu i tu ih streljao (uprkos višestrukih prostrela glave, Dragoljub je streljanje preživeo).

Posle Vasiljevićevog svedočenja, više se nije govorilo o tim presudama i spisima, pa čak ni onda kada je Hrvatski sabor 2011. usvojio Zakon o ništetnosti (ništavosti) određenih pravnih akata pravosudnih tela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije. U evidencijama hrvatskih pravosudnih organa nikada nisam naišao na bilo kakav podatak da su nastavljeni sudski postupci protiv bilo kojeg pripadnika ZNG koji su razmenjeni u Nemetinu ili da su bili na izdržavanju kazne po pravosnažnim presudama vojnih sudova iz vremena SFRJ i SRJ, a nisam ih našao ni na Interpolovim poternicama.

Radivoja interesuje (priznajem, i mene) kakav je pravni status pomenutih presuda, odnosno da li je pravosuđe SRJ i Srbije bilo šta preduzelo po tim pravosnažnim presudama u smislu raspisivanja poternica za osuđenima ili po sporazumu o saradnji u progonu učinilaca krivičnih dela ratnih zločina, zaključenog 2006. između tužilaštava Srbije i Hrvatske. Ako nije do sada ništa preduzeto, s obzirom na to da ratni zločini ne zastarevaju, može li se pokrenuti nova istraga protiv već osuđenih ubica? Makar u onoj meri u kojoj hrvatsko pravosuđe procesuira Srbe i pripadnike nekadašnja JNA…

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.