“Dobar dan. Zovem iz veleposlanstava Republike Hrvatske u Beogradu. Na telefonu privremena otpravnica poslova Natali Lulić. Trebam gospodina Savu Štrbca.”
“Ja sam. Izvolite.”
“Da li je istina da je 14. prosinca na Pravnom fakultetu u Beogradu održana tribina pod nazivom ‘Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine'?”
“Jeste. Sve o toj tribini možete naći u mojoj kolumni pod nazivom ‘Rođendan Republike Srpske Krajine’ objavljenoj u ‘Politici', juče u elektronskom a 18. decembra u štampanom izdanju.”
“Ne interesuje me Vaša kolumna. To što radite je kazneno djelo ugrožavanja teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske.”
Ovaj razgovor je vođen 22. decembra ove godine. U prvi mah nisam ni poklonio posebnu pažnju ovom pozivu, pa sam se na njega odazvao kao i na svaki drugi kakvih je i toga dana prije opisanog bilo desetak. No, kada je osoba s druge strane izgovarajući poslednju rečenicu povišenim i pretećim tonom, naglo prekinula vezu, shvatio sam da ovo ipak nije bio običan poziv.
Nekako u isto vreme na viber mi stiže link na tekst pod naslovom: “VELIČANJE KRAJINE Jeziv govor Save Štrbca: Hrvati su prodavali ustaške simbole i limenke s ‘čistim hrvatskim zrakom’”, objavljen tog istog dana na portalu “dnevno.hr”. Za razliku od naslova, moglo bi se reći da je tekst iz moje kolumne korektno prepričan, a objavljena je i fotografija koja prikazuje zastavu Republuke Srpske Krajine, koju su učesnici tribine razvukli ispred katedre te kratki video snimak na kojem se vide učesnici tribine i čuje aplauz, uz napomenu da je preneseno sa “Veritasovog” sajta.
Vidjevši ovaj tekst, bila mi je jasnija i frustracija privremene otpravnice poslova u ambasadi RH u Beogradu. Sva je prilika da je neko iz Hrvatske pozvao njihovu ambasadu u Beogradu i pitao ih nešto u vezi sa tribinom, a oni o toj tribini nisu ništa znali iako su morali znati jer im je praćenje takvih događaja u opisu radnih zadataka.
Po čemu je “jeziv” moj govor na pomenutoj studentskoj tribini? Po naslovu bi se moglo zaključiti da sam izmislio prodaju ustaških simbola i limenki sa “čistim hrvatskim zrakom”.
Sa iste adrese stiže mi još jedan link na tekst: “100 POSTO DOMAĆE Ovo je dokaz da je Hrvatska devedesetih bila ispred svog vremena”, objavljen na portalu “direktno.hr”, 4. avgusta 2017. u kojem piše:
“Sa dolaskom hrvatske neovisnosti, pred sam početak Domovinskog rata, uz nezaobilazne krunice i kasete s domoljubnim pjesmama, neobilazan suvenir koji se prodavao na proštenjima i sličnim događanjima bio je i čisti hrvatski zrak, upakiran u limenku, sličnu onoj od gaziranih pića. Kako se navodilo na limenkama bila je riječ o ‘finoj mješavini zraka iz najljepših dijelova Hrvatske', a kao nuspojava onih koji su ga konzumirali ‘javljao se osjećaj sreće i vedrog raspoloženja'”. Tekst prati i nekoliko fotografija opisane limenke.
Dakle, o “čistom hrvatskom zraku” nisam lagao. Još manje sam lagao o prodaji ustaških simbola. Ti simboli se i danas prodaju po vašarima širom Hrvatske a i u hrvatskoj dijaspori širom sveta. Iza tih simbola je u novembru ove godine u Vukovaru u “koloni sjećanja” marširalo 150.000 ljudi, među kojima i celi državni vrh, uključujući i predstavnike svih političkih stranaka, osim onih sa srpskim predznakom. Ovih dana “Hrvatski tjednik” širom Hrvatske deli kalendar za 2024. sa hrvatskim velikanima “od stoljeća sedmog …. za dom spremni”, među kojima se nalazi i Ante Pavelić…
Naveče istog dana moji saradnici mi prosledše i link na još jedan tekst sa portala “dnevno.hr” pod naslovom: “NOTORNI ŠTRBAC Hrvatska reagirala na tribinu o Krajini: Poslana prosvjedna nota”, koji je postavljen u 22.24. Autor se hvali “da im je, nakon što su objavili vijest da je na Pravnom fakultetu u Beogradu održana tribina na temu ‘Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine’, na kojoj je govorio i kontravezni Savo Štrbac”, “čitatelj” ustupio novu informaciju: “Veleposlanstvo RH u Republici Srbiji danas je uputilo prosvjednu notu Ministarstvu spoljnih poslova Republike Srbije, vezano uz taj događaj”, uz dodatak da “to potvrđuje Natali Lulić, privremena otpravnica poslova”, ali bez navođenja sadržaja protestne note.
Pošto me živo interesovalo na koji deo tribine, na kojoj očito nisu ni bili, ulažu protest, pretraživao sam sve portale na internetu i te večeri i narednih nekoliko dana, ali ne nađoh nigde ni reči ni slova više od one vesti sa portala “dnevno.hr”. Nezainteresovanost nadležnih ministarstava i medija za ovu protesnu notu pripisivao sam postizbornim burnim događajima u Srbiji i božićnim blagdanima u Hrvatskoj.
A onda mi se “posreći” da nekoliko dana kasnije indirektnim kanalima dobijem tekst predmetne protestne note, iz koje citiram sve osim kurtoaznih detalja:
“Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Republici Srbiji … ima potrebu uputititi oštar prosvjed zbog održavanja tribine pod naslovom ‘Pravni subjektivitet Republike Srpske Krajine', koju je organizirao Klub za društvene odnose na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu 14. prosinca 2023. godine.
Pozivanje na uključivanje u prividnu pravnu borbu za obnovu statusa tzv. Republike Srpske Krajine kao ‘države u državi’ je najgrublji primjer obnavljanja velikosrpske ideološke i pravne agresije na Republiku Hrvatsku i održavanja ideje o ponovnom narušavanju teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske.
Navođenje rješavanja statusa Srba po europskim standardima kao izgovor za obnovu tzv. Republike Srpske Krajine je lažan izgovor za takve političke ciljeve, jer je status Srba u Republici Hrvatskoj već uređen Ustavnim zakonom o zaštiti nacionalnih manjina po najvišim europskim standardima,
Tražimo da Republika Srbija, u skladu s Poveljom UN, osudi taj poziv kojim se grubo narušava teritorijalni integritet i suverinitet Republike Hrvatske”.
Po meni je ova jedna od najlicemernijih nota između Srbije i Hrvatske od raspada SFRJ i to iz sledećih razloga:
Za hrvatsku ambasadu u Beogradu sporan je samo “Plan Z-4”, koji je Srbima u Hrvatskoj, umesto države, koja je pod nazivom Republika Srpska Krajina egzistirala od 1991. do 1995, ponudio “državu u državi”. Predlog tog plana, iza kojeg su stajale dve i tada i sada najjače države sveta (Rusija i SAD) i dve najznačajnije asocijacije i tada i sada (UN i EU), predsednik Hrvatske je još u januaru 1995. primio “na razmatranje”, a krajiški Srbi su ga, nakon januarskog odbijanja, prihvatili na sastanku održanom u Ženevi od 2-3 avgusta 1995. parafirafiranjem “Sporazuma radi zaustavljanja vojne akcije usmerene jednih protiv drugih”, kojeg su takođe, pre početka završne operacije etničkog čišćenja poznatu pod kodnim nazivom “Oluja”, hrvatskoj i srpskoj delegaciji predložili predstavnici međunarodne zajednice.
Dakle, Hrvatska je uz saglasnost SAD (čitaj i NATO-a), ali bez znanja i odobrenja ostala tri predlagača “Plana Z-4”, oružanom silom “okupirala” teritoriju dotadašnje SAO Krajine, koja je po tom planu i sačinjavala teritorij “države u državi”. A pošto Srbi, koji su vekovima živeli na tom prostoru, nisu potpisali ni kapitulaciju, koju su Hrvati od njih ultimativno zahtevali, a nisu ni prodali svoju teritoriju niti su odustali od prava na “državu u državi”, što implicira da njihovo pravo da na svojim vekovnim staništima, na kojima su opstajali pod raznim državama pre “neovisne” Hrvatske, nije ni izgubljeno, ni zastarelo.
Ovakvo značenje “Plana Z-4” Krajišnici okupljeni oko “Veritasa” (i ne samo oni), javno zagovaraju još od parafiranja pomenutog Ženevskog sporazuma od strane delegacije RSK. To znači i da je pomenuta protestna nota hrvatskog veleposlanstva pogrešno upućena Ministarstvu inostranih poslova Srbije, a greška je (i još veća drskost) “učiti” studente države domaćina sa kakvim temama se ne smeju baviti.
Negde sam naišao na podatak da danas u svetu postoji oko 60-ak nacionalnih grupa koji su, poput Krajišnika, privremeno ostali bez teritorije. Uveren sam da bi mnogi od njih “suvim zlatom” platili dokumenat poput “Plana Z-4”.
