Portal Novosti, 03.11.2018, Festival netolerancije

Među deset naslova prvog Festivala domoljubnog filma ‘Gordan Lederer’ uvršteni su dokumentarni filmovi ‘Maribor, najveće stratište Hrvata’ i ‘Mit o Jasenovcu’ samoproklamiranog slovenskog istraživača komunističkih zločina Romana Leljaka te ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918-2018 (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)’ Jakova Sedlara.

Tako će na projekcijama u Bistri, Oroslavju, Brdovcu, Jakovlju i Zaprešiću publika imati priliku vidjeti autore koji svoj tzv. dokumentarizam konstantno grade na očiglednom izokretanju historijskih činjenica, negiranju ustaških zločina i zločinačkog karaktera NDH te antisrpskoj propagandi. Da bi skandal bio veći, ovaj revizionistički filmski festival dobio je pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva obrane, Grada Zagreba i HRT-a. Filmovi bi se po svim županijama trebali prikazivati idućih godinu dana, najavljuju organizatori festivala iz Gradskog ogranka Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Zaprešić, čiji grb inače počinje prvim bijelim poljem u koje je umetnuto srce. Kao suorganizator navodi se Zagrebačka županija, a kao partneri gradovi Zaprešić i Oroslavje te općine Bistra, Brdovec i Jakovlje. Sve u svemu, dojam je da ime Gordana Lederera, snimatelja HTV-a poginulog 1991., zaslužuje neki ozbiljniji programski pristup od navedenog.

Ministarstvo obrane odgovorilo nam je da podupiru projekte koji za cilj imaju promicanje i zaštitu vrijednosti Domovinskog rata, kao i one domoljubne tematike. Kažu da je riječ o nematerijalnoj potpori, za koju je pozitivno mišljenje dao i Vladin Ured za udruge

Svoju ideološku poziciju spomenuti Leljak, koji inače iza sebe ima zatvorsko iskustvo zbog financijskih malverzacija, otkriva već u naslovu svog uratka kada Jasenovac naziva mitom: tamošnji konclogor je, po njemu, bio radni logor (što zastupa i Igor Vukić) u kojemu ustaški režim nije počinio masovne zločine genocida i holokausta prema Srbima, Romima i Židovima te zločine prema Hrvatima i ostalim protivnicima rasnih zakona Pavelićevog režima.

Premda je Leljakov film dosad već prikazivan, rijetki su ga političari i javne osobe dosad osudili. Među malobrojnima koji su reagirali bio je samoborski gradonačelnik Krešo Beljak koji je nedavnu samoborsku promociju Leljakove knjige i filma nazvao ‘anticivilizacijskim skupom’ i osudio ‘bilo kakvo relativiziranje ustaškog režima i nasilne pokušaje prekrajanja povijesti’.

U Jasenovcu je, napisao je u priopćenju Beljak, ubijeno najmanje 300 ljudi iz Samobora i okolice, većinom maloljetnika, te je pozvao sve one koji slične skupove organiziraju diljem zemlje da od njih odustanu kako ne bi trovali hrvatsku mladost. A nakon promocije ‘Mita o Jasenovcu’ u čakovečkom Centru za kulturu, u organizaciji Općine Selnica, gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač nedvosmisleno je upozorio na to da ‘ne samo ta, već i mnoge druge publikacije i inicijative usmjerene na umanjivanje ustaških zločina imaju potporu države, a često su iz nacionalnih izvora i financirane’ te izrazio nadu da oni koji prekrajaju povijest u svom naumu neće uspjeti. ‘Čakovčani i Međimurci su uvijek znali koja je prava strana povijesti!’ zaključio je Kovač.

Na predstavljanje Leljakova filma i knjige reagiralo je nešto ranije i Spomen područje Jasenovac, iz kojeg su izrazili zabrinutost zbog sve češćih slučajeva umanjivanja i poricanja zločina počinjenih u logoru Jasenovac. ‘Takve teze obično zastupaju pojedinci i grupe koji istovremeno iskazuju simpatije prema ustaškom režimu, kao što je to i u slučaju autora filma ‘Mit o Jasenovcu”, naveli su u svom priopćenju.

U navedenim slučajevima reagirali su akcijama i članovi Radničke fronte iz Samobora, Čakovca i Varaždina koji su preko plakata za spomenuti film ispisali brojku 83.145, koliko je poimenično utvrđenih žrtava logora Jasenovac, koje Leljak i slični negiraju. Već bi taj podatak trebao biti dovoljan da Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo obrane, Grad Zagreb i HRT otkažu pokroviteljstvo Festivala domoljubnog filma.

Naravno, to se nije dogodilo, štoviše, HRT je nekritički najavio Sedlarov, ali i Leljakov revizionistički film, pri čemu je voditeljica Ljiljana Vinković izrazila oduševljenje zbog njegova sudjelovanja na festivalu. Pročelnica zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu Ana Lederer, inače udovica poginulog snimatelja Gordana Lederera po kojemu je festival nazvan, odgovorila je pak Novostima da je Grad Zagreb na pokroviteljstvo pristao sukladno molbi Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Grada Zaprešića i da pritom festivalu nije isplatio nikakav novac. Ministarstvo obrane, kojemu je na čelu ministar Damir Krstičević, odgovorilo nam je da podupiru projekte koji za cilj imaju promicanje i zaštitu vrijednosti Domovinskog rata, kao i one domoljubne tematike. Riječ je o nematerijalnoj potpori, napominju otamo, za koju je pozitivno mišljenje dao i Ured za udruge Vlade RH, a program festivala u nadležnosti je organizatora. Odnosi li se to pozitivno mišljenje o zaštiti vrijednosti Domovinskog rata i na Leljakov slučaj? Na to pitanje nema odgovora, kao što ga do zaključenja ovog broja nema ni iz Ministarstva hrvatskih branitelja kojemu je na čelu Tomo Medved.

U knjizi ‘Država i njezino kazalište’ autorica Snježana Banović navodi onodobni novinski članak o velikome ustaškom zboru u Novoj Gradiški od 2. lipnja 1941. na kojemu je glavni govornik, dr. Milovan Žanić, rekao da ‘ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom’.

Punih 77 godina poslije pojavljuje se film Jakova Sedlara koji već u naslovu upozorava na ‘sto godina srbijanskoga terora’. Pritom on i pisac filmskog teksta Nenad Piskač u vlastitoj reklami čine amaterske pogreške: očito im nije poznato da izraz ‘Srbijanac’ i pridjev ‘srbijanski’ označavaju isključivo žitelje Srbije, bez obzira na njihovu nacionalnost te podrazumijevaju teritorijalnu, a nikako nacionalnu pripadnost. Druga pogreška je ta što se Svetozar preziva Pribićević, a ne Pribičević.

Sedlarove filmove financiraju viđeniji pripadnici hrvatske dijaspore iz Kanade i sad-a. Sedlar je o dvojici svojih financijera snimio biografske dokumentarce: o Antonu Kikašu i Iliji Letici

Tako je Sedlar već u startu nadmašio samoga sebe: čini se da je odlučio zagristi u tvrdu kost hrvatske nenarodne vlasti, Hrvata izdajnika, poimence pobrojanih nedomoljubnih novinara i, naravno, Srba u Hrvatskoj i ovog tjednika. Da je kultura snažno sredstvo nacionalne propagande ilustrirajmo iznova izvatkom iz knjige Snježane Banović koja piše da su ideolozi ustaške kulture umjetnike i intelektualce lijeve orijentacije nazivali ‘neprijateljima vlastitog naroda’. Na kraju, najmanje što od Sedlarovog filma očekujemo je dramatičan glas naratora i jednako uznemirujuća glazbena podloga, kako i dolikuje dokazanom i prokazanom majstoru konfabuliranja. Brzina kojom on izbacuje filmove jednaka je brzini mladih koji i zbog takve nazoviumjetnosti bježe u Irsku ili još dalje.

Preklani je Antifašistička liga protiv njega podnijela kaznenu prijavu jer u svom dokumentarnom filmu ‘Jasenovac – istina’ prešućuje znanstveno utvrđene činjenice o genocidu u NDH i ustaški logor smrti nastoji prikazati kao komunistički mit te revidira i falsificira i mnoge druge povijesne činjenice, ciljajući pritom etničke i vjerske manjine, posebice Srbe. Neki članovi Društva hrvatskih filmskih redatelja prijavili su ga Časnom sudu, ali Sedlar je ubrzo iz tog društva istupio.

Na Festivalu domoljubnog filma bit će prikazana i ‘Štafeta smrti’ Nade Prkačin, autorice uratka ‘Macelj – Titovo stratište’ emitiranog na javnoj televiziji uoči obilježavanja godišnjice oslobođenja Zagreba 8. svibnja. U filmu koji se bavi poratnim strijeljanjima u maceljskoj šumi za ustaše se koristi termin ‘hrvatska vojska’, a iz njega smo doznali da su komunisti ‘ubijali ljude po šumi i deset godina poslije rata’. Ratna stradanja za prozirno prekrajanje povijesti Prkačin koristi i u svom filmu ‘Magnum crimen 1945.’ Prije nego što se zaposlila na vjerskoj televiziji Laudato, također medijskom pokrovitelju festivala, radila je na HRT-u, gdje je prije četiri godine dobila otkaz jer je neovlašteno koristila arhivu za izradu filmova o Anti Gotovini.

I dok takvi revizionisti-recidivisti svoje filmove prikazuju pod pokroviteljstvom ministarstava, pitanje je tko financira njihove filmove. One Sedlarove financiraju i produciraju viđeniji pripadnici hrvatske dijaspore iz Kanade i SAD-a. Sedlar rado ističe činjenicu da su sudjelovali i u stvaranju aktualnog filma, naravno ne slučajno jer je o nekolicini svojih izdašnih financijera snimio biografske dokumentarce: o Antonu Kikašu, o Iliji Letici i umalo o Marku Franoviću. Među mecenama su i iseljenici Ante Kusturić, Frank Lulić, Charles Billich i niz drugih ljubitelja Sedlarova opusa.

Kanadski emigrant Anton Kikaš upamćen je po tome što je krajem kolovoza 1991. Boeingom Uganda Airlinesa iz Južne Afrike pokušao prevesti 19 tona oružja, poklon hrvatske zajednice iz Toronta, namijenjenog obrani Hrvatske. No avion su presrela dva MiG-a jugoslavenske avijacije: Kikaš je ubrzo zarobljen i isljeđivan u beogradskom vojnom zatvoru, da bi tri mjeseca poslije bio razmijenjen. Za Sedlarov film na temu braniteljskih samoubojstava, koji je u pripremi, donirao je čak 50 hiljada dolara.

Ilija Letica jedan je od najvećih proizvođača plastične ambalaže u SAD-u i svijetu. Njegova tvrtka Letica Corporation ima brojne tvornice u državi Michigan. Bogati industrijalac blizak je republikancima i obitelji Georgea Busha čiju je kampanju i financirao. Kao član Upravnog odbora Zaklade za istinu o Domovinskom ratu bio je angažiran u prikupljanju financija za obranu generala Ante Gotovine, a spominjalo se da je još 2005. bio zainteresiran za kupnju Plive, što se nije realiziralo.

Marko Franović, australski Hrvat rođen u Boki kotorskoj, građevinski biznismen i vlasnik nekoliko kompanija, također je bivši član spomenute Zaklade za obranu generala u Haagu. Znatno je desnije nastrojen od dvojice ranije spomenutih, član je tzv. Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta i Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Bivši je član HDZ-a i jedan od najizdašnijih donatora te stranke, iz koje se nedavno ispisao uz izjavu da je Plenkovićeva vlada fašistička. U njegove bizarne izjave, prikupljene po desničarskim medijima, spadaju i one da su hrvatski suci i odvjetnici sinovi i unuci starih udbaša. Po njemu, u Hrvatskoj najbolje žive udbaši. Kandidaturu Vesne Pusić za čelnu poziciju UN-a u emisiji ‘Bujica’ komentirao je uvredama: ‘Pa što je ona? Jedna obična budala.’ Na pitanje zašto ne investira u Hrvatsku odgovorio je sljedeće: ‘U Hrvatsku ću investirati kada ponovno otvore Goli otok i napune ga lopovima i korumpiranim političarima.’ Uz to, gorljivo se zalagao za promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita. Također se spominje kao izdavač tjednika australskih Hrvata iz Sydneyja pod nazivom ‘Domovina’, koji je godinu dana izlazio pod imenom ‘Za dom spremni’.

I američki Hrvat Ante Kusturić sufinancirao je neke Sedlarove filmove, poput onoga o velečasnom Zlatku Sudcu. U povodu Dana hrvatskog filma koji su 2007. prvi put održani u New Yorku obrecnuo se na film ‘Dva igrača s klupe’ Dejana Šorka. Naime, kazao je da taj film vrijeđa sve što je njima kao domoljubima i vjernicima sveto i do čega drže. Tadašnjem ministru kulture Boži Biškupiću poslao je pismo u kojemu je napisao: ‘Film (…) koji izjednačava i žrtvu i napadača, u kome se ne cijene branitelji naše domovine, u kome se gaze sve poštene i vrijedne hrvatske majke, (…) u kome se pljuje po svemu hrvatskome, a koji se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika (…) mogli ste staviti neki normalan hrvatski film hrvatskoga redatelja, a ne film kojega smo se svi Hrvati sramili i koji je režirao čovjek čiji je otac bio član zloglasne UDBE, a znamo što su takvi činili domovini.’ Moglo bi se reći da je Kusturić svojevrsni preteča hajke na hrvatski film i kulturu koja propituje mitove i ganja sablasti Domovinskog rata.

To, naravno, nije po mjeri desnice koja uz potporu najviših državnih tijela stoji iza prvog Festivala domoljubnog filma. Valja stoga biti na oprezu, pogotovo u svjetlu najave da će pojedine filmove iz programa predložiti za uvrštenje u kurikulum nastavnih sati o Domovinskom ratu.