D.I.C. Veritas

Portal Novosti, 08.03.2022, Do vlastite zemlje kroz električnu žicu

Pitali su me mogu li doći do svoje zemlje iz nekog drugog smjera. Rekao sam da ne mogu jer je i s gornje strane također žica. Da bih ušao na svoju livadu moram jahati po toj žici. Ja sam čovjek od 80 godina, kako ću se kačiti s čovjekom koji je duplo mlađi od mene kaže Jovan Ivanišević iz Kožlovca

Na istočnom izlazu iz Benkovca, na cesti koja vodi za Knin, smješteno je omanje gradilište. Iz auta razgledavamo građevinski materijal i pripremljen teren između pravoslavne Crkve Svetog Jovana i pravoslavnog groblja. U skladu s infrastrukturnim europskim projektima i željama svake vlasti, pa tako i benkovačke, da nešto konkretno ostavi iza sebe, ovdje će uskoro biti izgrađeno nešto što će se zvati – Centar za nacionalne manjine. To su nam još prošle godine potvrdili iz Grada Benkovca. Budući objekt od 143 kvadratna metra bit će, kako mu ime kazuje, namijenjen pripadnicima nacionalnih manjina u Benkovcu, a podiže se iz sredstava Intervencijskog plana Grada Benkovaca.

- Nacionalne manjine će tu imati svoje prostorije, u njima će moći djelovati, održavati svoja okupljanja i manifestacije te čuvati i izlagati svoju kulturnu baštinu. Razlozi za izgradnju su osnaživanje uloge Grada Benkovca kao središta društvenog života Ravnih Kotara i Bukovice te povećanje životnog standarda građana – navedeno je u dopisu gradskih vlasti.

Bolji životni standard građana Benkovca, u ovom slučaju nacionalnih manjina o kojima govore gradske vlasti, najsigurnije je provjeriti na terenu, osobno s njima. Zato smo se uputili dalje na istok, u obližnje selo Kožlovac gdje živi između 15 i 20 Srba povratnika. Iako je precizan podatak o broju stanovnika objavljen još u prvom dijelu popisa stanovništva, ovdje popisivanje nije izvršeno do kraja.

Naš domaćin, 72-godišnji Nikola Ivanišević, njegova supruga i još jedan par iz sela, nisu imali priliku razgovarati s popisivačem. S njim su se mimoišli, govori Ivanišević, jer su tih dana bili zauzeti branjem maslina. Kada su vidjeli da je datum za popisivanje prošao, a da im nitko nije ostavio papirić s brojem, sami su se telefonski javili zadarskoj ispostavi Državnog ureda za statistiku kako bi ispravili propust. Glas s druge strane, međutim, Ivaniševiću je kratko poručio: “ma, nije vam to toliko bitno”. S obzirom da Kožlovac nakon Oluje ne može prebaciti više od 20 stalnih stanovnika, četvero ispuštenih je prilično mnogo u cjelokupnoj depopulacijskoj slici, ali s tim se očito ne slažu lokalni statističari.

Bili dio statistike ili ne, Ivaniševića i ostale mještane more druge brige, problemi koji se ne daju riješiti nakićenim projektima i izgradnjom Centra za nacionalne manjine jer se ipak tiču temeljnih ljudskih prava. Ovu epizodu o popisu Ivanišević nam je ispričao kao anegdotu, više onako usput, dok nas je zajedno sa susjedima Jovanom Ivaniševićem i Jovom Zoricom vodio u obilazak kritičnih točki Kožlovca.

Oranje tuđe njive, stoka bez nadzora koja brsti nasade, prijetnje samoprozvanih posjednika, nesposobnost institucija da bilo šta učine – takva priča događa se i u Kožlovcu

Našli smo se u središtu sela, podno Crkve Svete Nedjelje, kraj groblja koje stoji s obje strane ceste. Sugovornici nam pokazuju rukom na ploču Državno lovište “Rodaljice – Lisičić”. Smeta im što je postavljena tik uz groblje, a praznog mjesta ima u izobilju. U vožnji cestom Benkovac – Knin, iz auta se ne mogu uočiti svi kožlovački detalji. Zub vremena, zapuštenost i ratna razaranja narušili su izvornu prostornu organizaciju sela.

Tako sakriven i neprimijećen, uz groblje stoji devastirani antifašistički spomenik. Sagrađen je od prepoznatljivog benkovačkog kamena, a ovim spomenikom slavljena je Narodnooslobodilačka borba cijelog ravnokotarskog i bukovačkog kraja. Na njemu je iscrtana mapa sa selima koji se nalaze sjeveroistočno od Kožlovca: Bjelini, Brgudu i Dobropoljcima, a dolje se protežu sela smještana jugozapadno od njega – Kolarina, Pristeg, Ceranje Donje i Radašinovci. Na spomeniku je informacija da su tim putem tokom NOB-a prolazile partizanske veze i jedinice između primorja, Ravnih Kotara i Bukovice. Ne može se vidjeti kada je spomenik postavljen jer je baš na tom mjestu oštećen. Više je puta uništavan i ispisivan raznim porukama: zadnje se zadržalo jedno ušato slovo ‘U’ i poruka “Slava njima, Bog i Hrvati”.

Nešto niže od crkve, na ulazu u selo, nalazi se prirodni izvor pitke vode, vjerovatno zadnja prepoznatljivost Kožlovca. Javna špina s koritom za napajanje stoke, stara preko 120 godina, napravljena je još za vrijeme cara Franje Josipa. Uz određena oštećenja, na špini se i dalje nalazi uklesani natpis “Jubilejski točak Aseria – Poklon Občine benkovačke 1899.”

U bušotini Kožlovac, u narodu poznatijoj kao Točak, ima dovoljno vode za opskrbu čitavog benkovačkog vodoopskrbnog sustava, koji osim Benkovca obuhvaća još 26 naselja. Prošle godine, prvi put u 120 godina, špina je na neko vrijeme presušila. Hrvatske vode tvrde da je presahnuće bilo rezultat suše, dok mještani smatraju da su se problemi pojavili prije više od godinu dana, nakon radova spajanja vodnog resursa Kožlovac – Podgrađe na novi magistralni cjevovod vodoopskrbnog sustava Benkovac – Lišane Ostrovičke – Vukšić koji su financirale Hrvatske vode. Za vrijeme naše posjete Točak je tekao kao nekad. I dok se iz kožlovačke bušotine voda biti provedena do okolnih sela, Kožlovca nema na toj mapi. Pitali su gradonačelnika Tomislava Bulića hoće li dobiti vodu, a on se našalio, kako tvrde, rekavši im da je “njih u selu toliko malo da bi se mogli potrovati od ustajale vode u cijevima”.

Posebno problematičan dio Kožlovca je onaj stari, gornji Kožlovac, iseljen još krajem 1970-ih godina, kada su se ljudi spustili niže u selo i izgradili nove kuće. Obradiva zemlja ostala im je gore. To su uglavnom vrijedna polja maslina i bajama. Zemlja koje se proteže na stotine hektara, pretežno napuštena od raseljenih vlasnika, idealna je prilika za rasprostranjenu pojavu – zauzimanje poljoprivrednih površina. Oranje tuđe njive, stoka bez nadzora koja brsti nasade, prijetnje samoprozvanih posjednika, nesposobnost nadležnih institucija da tu bilo šta učini – ta generička priča događa se i u Kožlovcu.

Krave i bikovi lome sve pred sobom. Policija dođe i napravi zapisnik, na kraju kažu: “mi smo nemoćni.” Svim mještanima je otežan pristup zemlji, govori Nikola Ivanišević

Privatna imovina Nikole i Jovana Ivaniševića, smještena u gornjem dijelu sela, većim dijelom je ograđena žicom, ali ne njihovom. Kroz tu je žicu na nekim mjestima, tvrde oni, puštena struja. Nju je postavio koncesionar Ante Pešut iz Lisičića kako bi kontrolirao tridesetak krava da ne prelaze u druge posjede, ali im nije zabranio da kroče na zemlju naših sugovornika. Oni, da bi došli do svojih parcela, žicu moraju preskakati. Osim toga, Nikola tvrdi da su mu prije dvije godine, tuđe krave uništile 28 stabala mladih bajama. Dok se vozimo uskim i teško prohodnim makadamom, pogledom pratimo tanku žicu koja se proteže duž cijelog puta. Ivanišević nam pokušava predočiti koliko te ograde ima.

- Po mojoj procjeni, Pešut je ogradio područje od dva puta dva kilometra. Krave i bikovi lome sve pred sobom. Policija dođe i napravi zapisnik, na kraju kažu: “mi smo nemoćni.” Svim mještanima je otežan pristup zemlji. Neka on drži blago na zemlji od šumarije, za šta i ima koncesiju, mi nemamo ništa protiv, samo hoćemo da se iseli s naše zemlje – govori Nikola Ivanišević. Dodaje da im svi savjetuju da idu privatnom tužbom na Pešuta, a za to nemaju ni novca ni vremena, kaže.

- Zvao sam i Agenciju za plaćanje u Zadru, oni kažu: “nas to ne zanima”, poljoprivredni inspektor kaže: “mene se to ne tiče”. Pa koga se tiče? Ogorčeni smo. I još nam se rugaju, kao što mi je za moju livadu rekao jedan prije par godina: “to je moj ratni plijen”. I još mi prijetio da će me odrobijati - govori Ivanišević koji je znao u jednom danu tri puta pozvati policiju iz Benkovca. Sramota ga je, kaže, ali drugog izbora nije imao.

Njegov prezimenjak Jovan krenuo je prije dva mjeseca autom do svoje zemlje da ispili drva. Nije ni primijetio da je zahvatio žicu dok nije osjetio lagani otpor. Dok je rukama otpetljavao žicu, trnci od napona prošli su mu kroz cijelo tijelo.

- Bome me dobro streslo. Ništa, nekako sam uspio pobacati te kolčiće i počnem sjeći drva. Kad, u nekom trenu dolaze krave, vodi ih Pešutova sestra. Pitao sam je s kojim pravom goni svoje krave tuda. Odgovorila mi je da sam nacionalista i da ne pokušavam potjerati njene krave bez policije. Na to sam joj ja uzvratio da mi to nije namjera, ali da je sramota da strahujem od njihovih krava na mojoj zemlji. Dobio sam odgovor: “nije ovo tvoje, ovo je hrvatsko!” – prepričava Jovan koji se zbog toga obratio komunalnim redarima. Oni su mu, pak, savjetovali da slobodno uzme kliješta, presiječe žicu i oslobodi sebi put.

- Pitali su me mogu li doći do svoje zemlje iz nekog drugog smjera. Rekao sam da ne mogu jer je i s gornje strane također žica. Došli smo do moje stare kuće, pokazao sam im i tu žicu. Komunalni redar se počeo smijati i govori mi: “ja sam ti rekao, uzmeš, brate, kliješta i to je to.” Ja kažem, da sam mislio to tako, ne bih vas zvao. Da bih ušao na svoju livadu moram jašiti po toj žici. A oni mi kažu da se probam obratiti šumariji. Onda sam zvao u komunalac. Službenik mi je rekao: “vi ste dužni sami čuvati svoju imovinu.” Ja sam čovjek od 80 godina, kako ću se kačiti s čovjekom koji je duplo mlađi od mene – pojašnjava Jovan potanko.

Upravo je prebacivanje odgovornosti s jedne institucije na drugu glavna značajka uzurpacije zemlje koja je zabilježena od Iloka do Konavala. Stanovnici Ravnih kotara posebno su se nagledali te pošasti. Podsjetimo da je Dušan Lakić iz Islama Latinskog prije dvije godine pokušao opravdano ukloniti susjeda sa svog posjeda. Ovaj mu je potom priprijetio, a izrečene poruke bile su toliko strašne da je Lakić kazneno prijavio susjeda, zbog čega je uzurpator dobio zabranu prilaska. Još poznatiji slučaj je onaj iz Ceranja Gornjih, star preko deset godina. Koncesionar Mitar Habenšus je, pod patronatom tadašnjeg prvog čovjeka Benkovca Branka Kutije, zauzeo okolnu zemlju koja je u vlasništvu obitelji Šaponja, pored one koja mu je koncesijom na 20 godina pripala. Habenšus je na kraju koncesiju izgubio, ali je, prema navodima vlasnika, sporne čestice i dalje koristio.

Za komentar smo se obratili i samom Anti Pešutu koji je negirao sve optužbe Ivaniševića. Kazao je da koristi 50 hektara koje je dobio u koncesiju od Hrvatskih šuma, da zemlju navedenih privatnih posjednika – koje naziva “pravoslavcima”, ne koristi te da žica koju je postavio nije toliko problematična. Tanka je, rekao je, ima svega dva milimetra i služi samo za ograničavanje kretanja stoke.

Ovu informaciju podijelili smo s Anjom Šimpragom, SDSS-ovom saborskom zastupnicom i članicom Odbora za poljoprivredu.

- Klub zastupnika SDSS-a će zatražiti sastanak na ovu temu u Ministarstvu poljoprivrede, a također i s MUP-om i Državnim inspektoratom, kako bi potaknuli rješavanje ovog problema, ali i sličnih situacija na terenu kojima svjedočimo svakodnevno – od uzurpacije zemljišta do nekontroliranog držanja stoke. Svakako je i sazivanje tematske sjednice Odbora za poljoprivredu jedan od načina da se čuje više o ovoj temi, kao da budu upućeni prijedlozi zakonskih rješenja – kazala je Šimpraga.

U kakvim god okolnostima se našli, naši sugovornici ističu da ne mogu zamisliti da žive izvan svog sela. Tu su ostali i za vrijeme Jugoslavije, tu su se vratili iz izbjeglištva iz Srbije.

- Pusti ti Zagreb i Beograd, nije to to. Meni je ljepše živjeti ovdje nego bilo gdje, a mogao sam birati. Ja bih radije živio gore u onoj staroj srušenoj kući u selu nego bilo gdje na planeti. Moć navike je čudo, je l’ tako – govori Nikola koji još uvijek može zažmiriti na lošu cestu, pa sa susjedima sam izbetonirati put kako bi svom dvorištu uopće mogao prići.

Njih dvadesetak u selu je svjesno da im se više nitko neće vratiti, sve dok ih gradske vlasti ignoriraju, a zemlju im rasprodaju. I dok se u Nadinu, Vukšiću, Smilčiću i Lisičiću iz istog onog Intervencijskog fonda grade Društveni domovi, Kožlovac je trajno ostao bez svog seoskog doma u kojem su nekad imali mjesnu zajednicu i osnovnu školu. Kao i za vodu, gradske vlasti su im, kako tvrde, objasnile da im ta zgrada ne treba jer nema naroda za sastavljanje mjesnog odbora, a ni djece za pohađanje nastave. Seoski dom izgradili su početkom 1980-ih vlastitim sredstvima, bez pomoći tadašnje općine. Upitali smo Grad Benkovac o aktualnim koncesijama na području Kožlovca, jer mještani tvrde da je zgrada doma dugoročno predana u ruke koncesionara. No do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor.

Policija: U jednom slučaju podnijeli smo optužni prijedlog protiv više osoba

Nakon zaključenja broja, Policijska uprava zadarska poslala nam je 8. marta odgovor na pitanje vezano o postupanju Policijske postaje Benkovac u selu Kožlovac, kojoj su se nekoliko puta obraćali mještani.

Navodi se da su policijski službenici Policijske postaje Benkovac u protekle dvije godine u mjestu Kožlovac postupali u sedam navrata, vezano za dojave koje su se odnosile na problematiku nekontroliranog držanja domaćih životinja.

„Prilikom postupanja policijskih službenika, u dva slučaja su utvrđeni elementi prekršaja iz Zakona o zaštiti životinja, o čemu je pravovremeno obaviješteno komunalno redarstvo grada Benkovca. Također, u jednom slučaju su utvrđeni elementi prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je Općinskom sudu u Zadru -  Prekršajni odjel podnesen optužni prijedlog protiv više osoba, dok u četiri dojave nisu utvrđeni elementi kažnjivog ponašanja. Policija povodom svake zaprimljene dojave, pa tako i povodom dojava koje se odnose na nekontrolirano držanje životinja, poduzima mjere i radnje iz svoje nadležnosti. U cilju prevencije činjenja prekršaja ili kaznenih djela, isto tako policija ostvaruje koordinaciju s drugim nadležnim tijelima koji su dionici provedbe Zakona o zaštiti životinja“, navodi se u odgovoru PU zadarske.

 

piše Anja Kožul

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.