Ni samom sucu Živaljiću nije jasno zašto nisu procesuirani svi koje su svjedoci u slučajevima “Lora 1” i “Lora 2” naveli kao zlostavljače
Suđenje u slučaju Lora započelo je 2002. godine skandaloznom čestitkom danas pokojnog suca Slavka Lozine hrvatskoj reprezentaciji na pobjedi protiv Italije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Završilo je prošli tjedan, točnije nekih šest svjetskih prvenstava kasnije, i to konstatacijom suca Vladimira Živaljića da ni njemu nije jasno zašto nisu bili pokrenuti postupci protiv svih onih koje su svjedoci na suđenju imenom i prezimenom naveli kao zlostavljače u tom splitskom logoru u kojem su od 1992. do 1997. bili zatvoreni zarobljeni vojnici i srpski civili. “Svjedoci su u postupku iznosili i imena osoba koje su ih zlostavljale, a nisu bile obuhvaćene u ovim postupcima i to je sve uneseno u zapisnike koje ima Državno odvjetništvo. Zašto nema ‘Lore 3’ ili ‘Lore 4’ ne znam, ratni zločini ne zastarijevaju. Sve je zapisano pa neka svatko radi svoju dužnost”, rekao je Živaljić, obrazlažući izrečene presude zapovjedniku Lore Tomislavu Duiću i čuvaru Emiliju Bunguru u obnovljenom postupku.
Tročlano sudsko vijeće za ratne zločine splitskog Županijskog suda Duića je zbog zapovjedne odgovornosti za zlostavljanja civila u predmetu “Lora 1” osudilo na šest godina zatvora, a zbog ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima u slučaju “Lora 2” na pet godina. Na kraju mu je izrečena jedinstvena kazna od osam godina i šest mjeseci zatvora pa je odmah odveden u zatvor, uz obrazloženje suca Živaljića da “sudsko vijeće nije imalo drugog izbora nego mu odrediti istražni zatvor” s obzirom na to da je kazna viša od pet godina. Za Bungura je utvrđeno da je kao čuvar sudjelovao u ratnom zločinu pa je za “Loru 1” osuđen na tri i pol godine zatvora, a u procesu “Lora 2” na tri godine, ukupno dobivši četiri godine i 10 mjeseci zatvora. Dakle, manje od pet godina, što mu omogućava da pravomoćnost presude, o kojoj će odlučivati Visoki kazneni sud, čeka na slobodi.
Podsjetimo da su i jedan i drugi još 2006. godine pravomoćno bili osuđeni (Duić na osam, a Bungur na šest godina), ali kako su bili u bijegu, tražili su obnovu postupka. Duić je uhapšen 2016., nakon što je čak 15 godina proveo u bijegu. Zanimljivo je da je uhapšen u svom stanu u Splitu pa se logično postavlja pitanje da li je osuđenik za ratne zločine cijelo vrijeme bio ispred nosa policiji. U bijegu je, i to 11 godina, bio i Bungur, koji je uhapšen 2015. u Žaboriću kraj Šibenika, gdje se nalazio sa suprugom. Dok je bio nedostupan, uspio je dati intervju medijima u kojem se žalio na nepošteno suđenje. Podsjetimo da su od osmorice vojnih policajaca optuženih u procesu u bijegu bila još dvojica: Josip Bikić sam se predao krajem 2008. godine, a Miljenko Bajić uhvaćen je dvije godine poslije u zaleđu Omiša.
Popis onog što su radili u Lori predugačak je za ovaj tekst. Kroz taj zatvor prošlo je više stotina zatvorenika od kojih je ubijeno njih najmanje petero: civili iz Splita Gojko Bulović i Nenad Knežević te ratni zarobljenici Bojan Vesović iz Kragujevca, Dušan Jelić iz Trebinja i Vlade Savić iz Nevesinja, čija su tijela nakon rata ekshumirana na području BiH. Svjedoci su spominjali još barem 17 ubijenih. Svi su oni bili bezočno mučeni, udarani nogama, rukama i bejzbol palicama, spajani na strujne induktore, odvođeni na lažna strijeljanja, prisiljavani na bludne radnje, ulazak u pasje kućice i ponižavajuće lajanje.
Preživjeli svjedoci podnijeli su zahtjeve za odštete od države, koje su i dobili, kako nam je potvrđeno iz ureda Ante Nobila. U optužnici je navedeno da je ukupno bilo 37 žrtava. U javnosti se spekuliralo o iznosima od 250 do 490 tisuća kuna, ovisno o vremenu koje su proveli u Lori. DORH nije osporavao njihove zahtjeve.
Povezani tekstovi
