Istorija pokazuje da međunarodni sporazumi i zakoni važe samo za slabiju stranu, a da jača može da ih krši i da za to ne odgovara, izjavio je Srni direktor Informaciono-dokumentacionog centra “Veritas” Savo Štrbac.
- Propisi, zakoni, a to su i međunarodni sporazumi, postoje da bi se kršili, i nema onog koji nije prekršen. Onaj ko je jači taj diktira – kaže Štrbac, koji je do rata bio sudija u Zadru, a tokom rata i član komisije Republike Srpske Krajine za razmjenu zarobljenika i predaju posmrtnih ostataka.
Štrbac navodi da se, nakon svega doživljenog, više ne bi mogao pouzdati u dogovor koji bi garantovao Zapad.
On ističe da je devedesetih godina prošlog vijeka bilo svakakvih sporazuma, mirovnih, rezolucija, te da se “potpisivalo, čini se, da bi se kršilo”, pa je tako tokom zabrane naoružavanja, najviše oružja uvezeno i u Hrvatsku i na područje BiH.
- Ispostavilo se da je zabrana letova važila samo za avione Srbije i ono nešto što je imala Krajina na Udbini i Republika Srpska. Kad se dignu ti avioni, NATO avioni su ih obarali začas, a ovi drugi su mogli i da lete i da se naoružavaju – kaže Štrbac.
On navodi da je Amerika dala “zeleno svjetlo” Hrvatima da krenu oružanom snagom na Krajinu, zonu pod zaštitom UN, a da su Hrvati nakon te odluke došli na pregovore u Ženevu, kako bi “zamajavali Srbe”.
Štrbac ističe da mu je bivši američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt u jednom vebinaru 2020. godine, na pitanje zašto su Amerikanci dozvolili napad odgovorio: “Pa mi smo žrtvovali jednu zaštićenu zonu radi očuvanja druge zaštićene zone UN. Žrtvovali smo vas, Srbe iz RSK, iz zaštićenih zona`Sjever` i `Јug` zarad Bihaća, Bihaćkog džepa”.
Štrbac napominje da je sastanak na Brionima bio 31. jula 1995. godine, dok je zločinačaka hrvatska vojno-policijska akcija “Oluja” počela 4. avgusta.
- Međutim, Hrvati šalju svoju delegaciju i mi svoju u Ženevu, koji se tamo sastaju dva dana – 2. i 3. avgusta, a razgovara se o konačnom rješenju hrvatsko-srpskog pitanja. Naši, a ni medijatori, pojma nemaju da je Amerika već dozvolila Hrvatima da krenu na Krajinu – navodi Štrbac.
On ukazuje na ironiju da su Srbi parafirali sporazum koji su im ponudili međunarodni medijatori, a da je jedna od tih tačaka bila da se sukob između Hrvata i Srba rješava po čuvenom planu “Ze četiri”, koji su izradili UN, EU, Amerika i Rusija.
- I zato su naši i bili opušteni, ne očekujući da će se, dok se razgovara o mirnom rješenju i konačnom rješenju hrvatsko-srpskog sukoba, izvesti najjača operacija – navodi Štrbac.
Kada je riječ o tome šta ima veću težinu – međunarodni sporazumi ili sila jačeg, Štrbac podsjeća na primjer sa početka raspada SFRЈ, kad je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević odbijao 40-tak dana u Beogradu da primi ambasadora SAD Vorena Cimermana.
- Ako se mali suprotstavi velikom, to može biti samo privremeno, da navijamo kao za Davida kad se borio protiv Golijata. Ali to su samo legende da David pobjeđuje. U životu, istoriji, nažalost, malo je takvih ili uopšte i nema, osim što to ljudi žele pa napišu ili stvore kao predanje – kaže Štrbac.
Vrlo brzo SAD su, napominje Štrbac, došla u priliku da “onog malog lupe po glavi i daju mu do znanja gdje mu je mjesto”.
Štrbac ističe da događaji u Ukrajini izazivaju bolna sjećanja i ukazuje na veliku sličnost sa situacijom u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog vijeka.
- Strašno mi je žao što se to ponavlja, jer me mnogo podsjeća ova Ukrajina na Hrvatsku. Ima tamo dosta Rusa i ima dijelove koji su se otcijepili, kao što smo i mi bili. Samo što su oni mnogo veći i biće mnogo više žrtava. I naravno, nije Rusija Srbija. Sad Rusija štiti svoje sunarodnike – kaže Štrbac.
On ističe da mu je žao naroda, “i jednog i drugog, koji ginu uzalud”, jer svi ratovi završe za “nekakvim okruglim stolom, sporazumom”.
- I ovaj će tako završiti, ali sa kakvim strašnim posljedicama po naše bratske, slovenske narode. Najteže od svega jeste što gine narod i to uvijek najnevijini, najnedužniji – rekao je Štrbac.
Povezani tekstovi
