Kao i većina prethodnih svjedoka odbrane Radovana Karadžića, bivši pripadnik VRS tvrdi da su srpske snage na sarajevskom ratištu djelovale defanzivno i da su vatru otvarale isključivo na vojne ciljeve i to u samoodbrani
Radovan Karadžić je u nastavku svog dokaznog postupka izveo još jednog nekadašnjeg vojnika sa sarajevskog ratišta – Božu Tomića, bivšegpripadnika Drugog bataljona Prve sarajevske mehanizovane brigade Vojske Republike Srpske (VRS). Prema sažetku pisane izjave koja je uvedena u dokaze svjedok je veći dio rata proveo na položajima u rejonu Ozrenske ulice na Hrasnom brdu.
Poput većine prethodnih Karadžićevih svjedoka, Tomić tvrdi da srpske snage nisu protjerivale nesrpsko stanovništvo iz dijelova grada koje su kontrolisale, nisu pucale na civile, niti su dobijale naređenja da to čine od strane nadređenih civilnih i vojnih struktura. Njegova jedinica je, tvrdi, vodila samo defanzivna dejstva i u samoodbrani je otvarala vatru isključivo po vojnim ciljevima na liniji razdvajanja, a nikada, po dubini neprijateljske teritorije.
Tužiteljica Katrina Gustafson je u unakrsnom ispitivanju ukazala svjedoku da je VRS, nasuprot njegovim tvrdnjama, vodila ofanzivna dejstva i suočila ga sa presretnutim razgovorom od 21. aprila 1992. godine, u kojem Momir Garić sa Vraca obavještava Neđeljka Prstojevića na Ilidži da su srpske snage sišle na Grbavicu, da se tamo vode žestoke borbe i da im je potrebna pomoć u ljudstvu.
Tomić tvrdi da njegova jedinica nije učestvovala u tim borbama. Po njegovom mišljenju se nije radilo o ofanzivnim dejstvima nego o “samoodbrani” srpskog stanovništva nastanjenog u tom dijelu grada. Svjedok je tužiteljici rekao da je poznavao Momira Garića, a sudiji Kvonu/Kwon je potvrdio da je Gariću bio nadimak Momo. Momir Garić je, podsjetimo, tokom svog prošlonedjeljnog iskaza tvrdio da mu je nadimak bio Moćalo, a nikako Momo.
Pošto je svjedok, između ostalog, tvrdio da su se on i drugi pripadnici njegove jedinice pridržavali Ženevskih konvencija i odredaba međunarodnog ratnog prava, tužiteljica je ukazala na dokumente VRS u kojima se navodi da su muslimanski zatvorenici iz Kazneno-popravnog doma Kula odvođeni na kopanje rovova i utvrđivanje bunkera na liniji fronta u zoni odgovornosti Drugog bataljona gdje su bili izloženi smrtnoj opasnosti i mogućnosti ranjavanja.
Svjedok je tvrdio da pripadnici radnog voda “nisu bili glineni golubovi” i da je srpska vojska vodila računa o njihovoj bezbjednosti, da im je davala hranu i cigarete i da im je rečeno “da samo rade svoj posao i da će sve biti u redu”.Iako je svjedok jasno rekao da su pripadnici radnog voda kopali rovove, Karadžić je u jednom trenutku intervenisao sugestijom da je svjedok zapravo rekao da su oni radili na “saobraćajnicama i prilaznim putevima”.
Pošto je svjedok odbacio sugestiju da je zagovarao stav da Muslimane po okončanju sukoba ne treba pustiti da se vrate na Grbavicu tužiteljica Gustafson je ukazala na ratne bilješke generala Ratka Mladića. Mladić je, naime, 22. decembra 1995. godine u svoj dnevnikzapisao da je potporučnik Božidar Tomić na zajedničkom sastanku od njega “tražio garancije da se Muslimani neće vratiti na Grbavicu”. Tomić je to pokušao negirati rekavši da je od Mladića zapravo tražio garancije da bosanka policija neće doći na Grbavicu. On je dodao da povratak niko nije mogao spriječiti, i da se nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i povlačenja linije razgraničenja vrlo dobro znalo šta kome pripada. “Nama skoro ništa, njima skoro sve”, dodao je kiselo.
Povezani tekstovi
