Slobodna Dalmacija, 18.03.2019, ‘Ja nisam krvnik iz Škabrnje, mirno spavam': optuženi Zoran Tadić skriva se u Srbiji i poručuje da je čist pred Bogom i ljudima, ali ga i danas proganja jedan događaj

“Čist sam i pred Bogom i pred ljudima! Nikome se ne želim pravdati, niti imam potrebu za tim, nego isključivo želim kazati punu istinu.

Naivno sam pomislio da se ne trebam oglašavati jer je vrlo lako utvrditi jesam li kriv ili ne. Na stotine je Hrvata iz Benkovca i okoline koji mogu posvjedočiti što sam radio i kako sam se ponašao tijekom mojeg boravka tamo. Također, na desetke je Hrvata kojima sam izravno spasio život riskirajući svoj. Sve je lako provjerljivo i oni samo trebaju posvjedočiti o onome što se dogodilo, ni više ni manje od toga.”

Govori tako Zoran Tadić, 59-godišnjak iz Loznice u Srbiji, protiv kojega je zadarska policija u siječnju, 28 godina nakon događaja, podnijela kaznenu prijavu za pokolj u Škabrnji 18. studenoga 1991. godine. Tadić je prijavljen da je kao zapovjednik 2. specijalnog voda teritorijalne obrane Benkovac, poznatog kao Dobrovoljački vod, izravno odgovoran za poticanje i izvršenje masakra nad 30 civila i 13 zarobljenih branitelja.

Vijest da je optužen za jedan od najvećih nekažnjenih zločina u Domovinskom ratu Tadić je doznao kad su mu novinari dnevnika “Australian” pokucali na vrata doma u Sydneyju, gdje zadnja dva i pol desetljeća vodi miran obiteljski život. Informacije iz Zadra toliko su ga uznemirile da je 20. siječnja, dva dana nakon što je policija izišla u javnost s rezultatima istrage o njemu, doživio srčani udar zbog kojega je bio hospitaliziran.

– Trebao sam ostati u bolnici dok se ne obave sve medicinske pretrage, ali sam izišao ranije na vlastiti zahtjev jer nisam mogao ležati u krevetu dok se protiv mene gomilaju izmišljotine. U prvom trenutku htio sam otići do konzulata Hrvatske i tražiti da me odmah prebace u njihovu zemlju da bi se sve razjasnilo, ali upravo me je slučaj Kapetana Dragana, a zatim i brojnih drugih Srba koji su godinama ležali u zatvoru, odvratila od te ideje – izjavio je Tadić za “Vesti” iz Frankfurta, koje zadnjih nekoliko dana u nastavcima objavljuju njegovu detaljnu ispovijest o danima provedenima u ratu na području Benkovca, uključujući i njegovu ulogu u događajima u Škabrnji.

Tadić je za svoj prvi medijski istup uvjetovao da bude bez fotografije i bez otkrivanja mjesta gdje se trenutačno nalazi. Naime, nakon što je izišao iz bolnice, Tadić je došao u Srbiju u strahu da ga australske vlasti ne izruče na temelju zahtjeva hrvatskog Državnog odvjetništva. Učinio je to, kako je rekao, da bi smirio svoju obitelj, koja je optužbe na njegov račun teško podnijela, ali i da bi se iz Srbije lakše obranio “od svih gnusnih optužbi” i “da dokaže svoju nevinost”.
Na odlazak iz Australije i dolazak u Srbiju Tadić se navodno odlučio na sugestiju Save Štrpca, direktora dokumentacijsko-informacijskog centra “Veritas” u Beogradu, no 70-godišnji odvjetnik rodom iz Raštevića kod Benkovca to nam je demantirao.
– Točno je da je Tadić došao u Srbiju i da ja nemam veze s tim. Ja sam u Beogradu, a on je bio u Sydneyju i ja ga nisam ni o čemu savjetovao. I ja sam pročitao da se mene dovodi u vezu s tim, ali to nije istina. Vidio sam i da pišu kako je Tadić u Srbiju došao 9. veljače, a on je u mojem uredu bio već 23. siječnja.

Dakle, vidjeli ste se s Tadićem nakon što je došao u Srbiju?

– Naravno, razgovarali smo i on je sve te optužbe protiv sebe odbacio, a to je rekao novinarima frankfurtskih “Vesti”.

Može li Slobodna Dalmacija razgovarati s gospodinom Tadićem? Je li spreman reći svoju stranu priče za hrvatske novine?

– Ne znam. Ja mu mogu poslati vaše kontakte, a on će sam odlučiti hoće li vam se javiti…

Do nastanka ovog teksta, pet dana nakon razgovora s direktorom “Veritasa”, Zoran Tadić nije nas kontaktirao, ali su “Vesti” nastavile objavljivati njegov serijal o danima provedenim na ratištu na području Benkovca, u kojem se Tadić predstavlja kao humanitarac te strog, ali pravedan zapovjednik. Koji je u više navrata sudjelovao u sprječavanju incidenata između Srba i Hrvata, u osvetničkim pohodima pripadnika srpskih paravojski nad hrvatskim civilima, te u održavanju reda i zakona na okupiranim hrvatskim područjima, što su mu otvoreno zamjerali radikali u srpskim redovima koji su htjeli etnički očistiti benkovačko područje.

Povrh toga, Tadić u svojoj ispovijesti tvrdi da nije nikoga ubio u Škabrnji, naprotiv, škabrnjanskim je Hrvatima pomagao izvlačeći ih iz zone borbenih djelovanja, te izravno proziva Milenka Radaka iz Benkovca kao osobu koja ga je prijavila i na temelju čijih je svjedočenja zadarska policija pokrenula njegov kazneni progon.

– Sve mi je ovo priredio Milenko Radak, čovjek iz Benkovca koji je zapovijedao tim dobrovoljačkim vodom koji se sumnjiči da je počinio zločin. Zbog toga je i godinu i pol dana proveo u zatvoru u Zadru, gdje je, vjerojatno pod pritiskom, a da bi spasio sebe od kazne, odlučio svaliti krivnju na nekog drugog. Kako se ne bi zamjerio svojim Benkovčanima, odlučio je uprijeti prstom u mene zato što nisam iz njegova kraja, nego živim u Australiji, a tijekom rata već sam mu se zamjerio jer sam ga 1992. razriješio dužnosti komandanta voda zbog nesposobnosti. Potvrdu da me je upravo on prijavio dobio sam nedavno jer je upravo on javio direktoru “Veritasa” Savi Štrpcu da mi se “sprema optužnica”. Kako to netko može znati, osim ako nije sam tome “kumovao”? – zapitao se Tadić u “Vestima”.

Županijsko državno odvjetništvo u Zadru bilo je podignulo optužnicu protiv Milenka Radaka za zločin u Škabrnji. Radak je i uhićen 2003. godine, no tijekom suđenja utvrđeno je da je sudjelovao u napadu na Škabrnju kao zapovjednik voda dragovoljaca, ali nije bilo dokaza da je počinio ratni zločin pa ga je sudac Branimir Zorica oslobodio optužbe.

Tadić u svojem svjedočenju za “Vesti” navodi da je njegov primarni zadatak kao “načelnika bezbednosti Štaba teritorijalne obrane Benkovac” tijekom borbi oko Škabrnje bio da pokupi tijela poručnika JNA Miroslava Stefanovića i vojnika Dejana Lazića, koji su ubijeni s hrvatske strane tijekom pokušaja pregovora s tadašnjim zapovjednikom Samostalnog škabrnjskog bataljuna. Trebali su dogovoriti prekid minobacačke vatre na aerodrom Zemunik, a pregovori su se vodili u škabrnjskom zaseoku Ambar.

– Kad je poručnik Stefanović preko megafona pozvao na pregovore, umjesto odgovora dobio je metak u grlo, a kad ga je vojnik Lazić htio izvući, pogođen je jednim hicem u čelo. Zatim je započela vatra u kojoj je ranjeno 17 pripadnika JNA – ispričao je Tadić i dodao da se s njihovim tijelima trebao odmah vratiti u Benkovac, ali se odlazak u Škabrnju pretvorio u dvodnevno spašavanje i evakuaciju civila iz Škabrnje i okolnih zaselaka. U centru Škabrnje još su trajale borbe kad je primijetio grupu vojnika kako upadaju u kuću udaljenu tridesetak metara od crkve, na blagom brežuljku.

– Kuća je bila velika, a ispod prizemlja se cijelom površinom prostirao podrum. Vojnici su prijetili da će baciti bombu. Uletio sam u posljednjem trenutku i to zaustavio. Shvatio sam da u podrumu ima ljudi, ali su bili toliko prestrašeni da se nisu usudili izići. Da bih spriječio tragediju, odgurnuo sam vojnike, predstavio sam se tko sam i što sam i pozvao ih da iziđu jer im osobno garantiram sigurnost. U podrumu je bilo tridesetak ljudi. (…) Kad su izišli, neki od njih su me molili da ih ne napuštam. Odveo sam ih do crkve u selu i tu smo zajedno dočekali vozila kojima su prebačeni u Benkovac. Nitko ih za to vrijeme nije ni prijeko pogledao, a kamoli učinio nešto gore – tvrdi Tadić, koji je tog dana nakon dolaska u Škabrnju, na križanju između Zemunika i Škabrnje, zatekao 40-ak preplašenih mještana. Odmah je pozvao komandni centar i zatražio da se pošalju vozila kojima je te ljude prebacio na sigurno jer su u tijeku bile borbene akcije.

– U borbenom oklopnom vozilu (BOV) nastavio sam prema centru sela i tada sam kroz puškarnicu BOV-a vidio tijela civila, ne više od desetak. Bio sam zapanjen! Čim sam stigao do komandnog centra, o svemu sam obavijestio nadležne i shvatio da ni oni o tome ne znaju ništa, pa su hitno pozvali višu komandu – ispričao je Tadić i odlučno demantirao da je tog 18. studenog i idućih dana sudjelovao u bilo kakvom ratnom zločinu, a posebno ne u ubojstvima.

– Zamislite taj apsurd da me hrvatski i australski mediji nazivaju “krvnikom iz Škabrnje”, a ja sam i 18. i 19. studenoga isključivo izvlačio civile iz ratne zone, pritom u mnogim situacijama riskirajući vlastitu glavu. Ne želim ulaziti u spekulacije je li i koliko je ljudi tada pobijeno, ali pretpostavljam da je dio ljudi stradao tijekom razmjene vatre, a da su dio tih civila ubili banditi koji su oružana djelovanja iskoristili za krađu. Čak i pretpostavljam tko su, ali ne želim bilo koga optužiti kad nemam ni jedan dokaz ili činjenicu kojom bih te svoje sumnje i potkrijepio. Bilo bi neozbiljno da bilo koga okrivim bez dokaza, kao što je to učinjeno meni – kaže Tadić, ističući da se tijekom borbe za Škabrnju i sam susretao s grupicama “lešinara” koji su pljačkali napuštene kuće.

– Braneći neke od hrvatskih obitelji u Škabrnji, i sam sam bio na nišanu nekih od tih kriminalaca. Nemoguće je da je na desetke ljudi koje sam tada spasio to “naprasno” zaboravilo. Uvjeren sam da će se neki javiti i potvrditi kakva je bila moja stvarna uloga u Škabrnji – tvrdi Tadić.

– Od svega što je dosad o meni napisano jedino je točno moje ime, kad sam i gdje rođen, i to je sve. Ipak, dok se sve ne razjasni, ne želim sebi crtati metu na čelu. Znam da sam nevin, znam da nikoga nisam ubio, niti da sam počinio bilo kakav zločin, i to ću dokazati. Također, očekujem da će mi u tome pomoći i država Srbija na isti način na koji Hrvatska pomaže svojim državljanima. Najgore od svega jest što sam u apsurdnoj situaciji da se branim od optužbi, a protiv mene nije ni podignuta optužnica! Prinuđen sam dokazivati svoju nevinost isključivo na osnovi onoga što je napisano u medijima – kazao je Tadić za frankfurtske “Vesti”.