Milosav Katalina (79), nekadašnji zatočenik vojno-istražnog centra u Lori, 20 godina nakon što je bio zlostavljan i mučen u tom zatvoru, nepravomoćnom je presudom Općinskog suda u Splitu dobio 200 tisuća kuna naknade za fizičke i duševne boli. Tu mu svotu država Hrvatska mora isplatiti u roku od 15 dana.
Katalina je tužbom prvo tražio ukupno oko tri milijuna kuna naknade, da bi nakon mnogih peripetija, na posljednjem ročištu predan preinačeni zahtjev u kojem Katalina potražuje ukupno milijun kuna, od čega 100 tisuća kuna za pretrpljeni bol, 100 tisuća kuna za pretrpljeni strah i još toliko za nagrđenost, potom 250 tisuća kuna zbog umanjenja opće životne sposobnosti i, naposljetku, 450 tisuća kuna zbog duševnih boli zbog povrede elementarnih ljudskih prava.
Naknada za strah
Država je preko Općinskog državnog odvjetništva nudila tek 180 tisuća kuna vodeći se “Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu” koje je donio Vrhovni sud. Po njima se za svaki dan trpljenja jakih bolova predviđa 370 kuna naknade, za srednje bolove 220 kuna dnevno, a za slabe 70 kuna.
Naknada za strah iznosi od 2200 kuna do 30 tisuća kuna, dok se zbog smanjenja životne aktivnosti do 25 posto dodjeljuje naknada od 7500 kuna za svakih 10 posto, preko 25 do 40 posto smanjene životne aktivnosti vrijedi 11 tisuća kuna, preko 40 do 60 posto 22 tisuće kuna, preko 60 do 80 posto 45 tisuća kuna, a preko 80 do 100 posto 75 tisuća kuna za svakih 10 posto smanjenja.
U tužbi je Katalina tražio naknadu zbog toga što je bez ikakve pravne osnove 19. kolovoza 1992. godine odveden u Loru gdje je bio do 28. kolovoza. Tih deset dana su ga, kako se navodi u presudi za naknadu štete, Tonći Vrkić i Davor Banić, koji su zbog toga pravomoćno osuđeni, tukli i ponižavali, i to tako što ga je Banić tukao šakama po glavi, a Vrkić je prisiljavao druge zatvorenike da ga prljavim zatvorskim krpama “osvježavaju” po licu, očima, ušima i jeziku te da se međusobno tuku.
Duševne boli
Njih dvojica, ali i druge vojne osobe, Katalinu su tukli po glavi, posebno po ušima i cijelom tijelu, prijetili su da će mu noževima odsjeći uši, gurali su mu cijev pištolja u usta i prijetili mu “Kevinom jamom”. Osim toga, pri ispitivanju su ga priključivali na tzv. poljski telefon, šakama su mu čupali vratne mišiće, gušili ga, prisiljavali ga da se u zatvorskom dvorištu svlači gol i šmrkovima polijevali vodom.
Katalina je zbog svega proživljenog naveo da je zbog fizičkih i psihičkih posljedica došlo do trajnog oštećenja zdravlja. Sutkinja Franica Barčot u svojoj je presudi navela da sud “nesporno smatra utvrđenim kako je tužitelj bio neosnovano pritvoren u vojnom zatvoru u Lori gdje je zlostavljan i mučen”.
U obrazloženju presude dalje se navodi kako “ovaj sud smatra da je mučenjem i zlostavljanjem tužitelj pretrpio fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, povredu ugleda časti i slobode te strah, a okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične naknade u iznosu od 200 tisuća kuna pri čemu je sud vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada”.
Sud je uzeo u obzir Orijentacijske kriterije, ali “uvažavajući činjenicu da isti nisu matematička formula koja pukim automatizmom služi za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, kao i to da su doneseni 2002. godine”.
VLADIMIR URUKALO
Povezani tekstovi
