Ako netko poželi snimiti film po dječjoj priči ‘Pale sam na svijetu’ bolju scenografiju za njega od Dalmatinske zagore teško da će naći.
Pusta i napuštena sela, prazne općine i opustjeli povijesni gradovi na čijim prilazima ćete teško vidjeti i domaću životinju, a kamoli čeljade. Od stoljeća sedmog ovdje valjda nije bilo manje prometa – veća je vjerojatnost da ćete u ‘vlajlandu’ u sumrak naletjeti na divlju svinju nego se mimoići s drugim automobilom.
U jednu riječ – Apokalipsa. Takva da su i načelnici i gradonačelnici potegnuli do Hrvatskog sabora i zavapili – pomozite nam! Ako ne učinimo nešto, bilo što, iselit će nam se kompletna Zagora, u Irsku, Njemačku, Veliku Britaniju, u svijet…
- Sjećate se kada sam lani pred lokalne izbore govorio da smo pred točkom trajnog venuća. To je ona točka kada biljci, bez obzira na to koliko joj dali brige i pažnje, vode i hraniva, više ne možete pomoći, jer je ona krenula na put bez povratka? E, bojim se da smo sad u takvoj situaciji što se tiče cijele Dalmatinske zagore.
To što se lani naslućivalo, što je bilo vidljivo nama na terenu sada je postalo bjleodano svima, čak i statistici. Eto, u zadnjih pet godina Knin su napustile 4403 osobe – to su službeni podaci bez 2017. godine i to bez mortaliteta, odnosno razlike između broja novorođenih i onih koji su preminuli – tako da je stvarna brojka vjerojatno još dramatičnija.
U prosjeku 70 godina
Ali, i bez brojki vidite da nije dobro. Jer, kad gradska uprava raspiše natječaje, za radna mjesta, za neloša primanja i kada se na njih ne javi nitko, to je znak da nije dobro. I da ako se nešto ne napravi – i to ne sutra, ne danas, nego jučer – nećemo imati Dalmatinsku zagoru. Brojne općine koje sada imamo su već s prosjekom godina svojih stanovnika prešle sedamdeset! Odnosno, prosječan stanovnik je sedamdesetogodišnjak!, kaže nam mirno, staloženo, gotovo pa znanstveno kninski gradonačelnik dr. Marko Jelić dok hodamo ulicama Zvonimirova grada.
U koji je primjerice 2011. godine prosječni Kninjanin imao 39,6 godina. Grad je imao prilično mlado stanovništvo. Danas, sedam godine poslije kninsko se stanovništvo prilično postaralo. Ono je, prema Jelićevu mišljenju – jer službenih podataka nema – u prosjeku prešlo pedesetu.
- To nije neka teška jednadžba. Otišli su nam oni koji su u prosjeku bili mlađi od 39,6 godina, a ostali oni koji su bili stariji. Knin po popisu stanovnika ima nešto više od 15,300 ljudi, ali realno stanje je bliže tome da grad danas ima desetak tisuća stanovnika. Možda čak i ispod toga. Jer, mi smo prošle godine, 2017. godine imali više od 300 sprovoda, a rođeno je oko 140 beba. Dakle, i ta je razlika već eklatantno vidljiva – veli nam kninski gradonačelnik.
Baš kao što je vidljiva i pustoš na gradskoj tržnici na samom ulazu u Knin. Kojoj je nekad, iznosi nam podatak Marko, gravitiralo 60 tisuća ljudi. Danas u cijeloj Šibensko-kninskoj županiji – od Strmice do otoka Žirja, od Murtera do Rogoznice – živi oko sto tisuća ljudi.
- Željeli smo zaposliti ljude koji bi radili projekte koji se financiraju iz EU fondova, ali bi takve ljude ne možete naći za pet i pol tisuća kuna, koliko im mi možemo ponuditi u Kninu. Ljudi koji se bave EU fondovima imaju ozbiljna primanja i mogu raditi bilo gdje u Hrvatskoj, jer je potražnja za njima veća od ponuda. Teško nam je naći i inženjera građevine. Plaće u gradskoj i državnoj službi nisu stimulativne, a ozbiljne privrede nema, pa nam je čitav niz inžinjera građevine – znam ljude i osobno – otišao raditi u Njemačku.
Nacionalni problem broj 1
I ne samo što vam jedan ode, nego vam povuče i obitelj za sobom. Nakon toga mu se javi prijatelj, on njemu pronađe prvi stan, posao… I tako oni sebi stvore novu društvenu nišu vani, pa nemaju više ni potrebe dolaziti u Knin i ovaj kraj čak niti za odmor.
Oni kad dolaze u Hrvatsku, oni eventualnu dođu na more. Knin ih više uopće ne zanima – veli nam Jelić, čije riječi prate brojna zatvorena vrata i prozori, papirom obloženi prazni izlozi duž glavne gradske ulice – Zvonimirova, Tuđmanova. Nisu rijetki ni natpisi – ‘Prodaje se’.
Tvrdi da je situacija u Kninu još i dobra, kakva je u ostatku Zagore. Jer, Knin je u pravom smislu grad – infrastrukturno, povijesno. To na cijelom ovom području krša, Like i Dalmatinske zagore, ima samo Knin i Gospić. Sinj, koji je veći grad od Knina, nema takvu infrastrukturu.
- Depopulacija nije problem koji možemo riješiti mi u Kninu ili u Zagori, to je problem koji mora rješavati čitava Hrvatska, nacionalni projekt. Kako se recimo rješava nizak natalitet? Pronatalitetnim mjerama. Jedna od njih je, recimo, da žene s više od troje djece dobiju mirovinu.
Nije natalitetna mjera da ja povećam naknadu za novorođeno dijete s tisuću na tri tisuće kuna. Mogu je povećati i na 20, ali to svejedno ne rješava problem jer dijete mora ići u školu, obrazovati se, roditelj mora imati vrtić u koje će dijete ići, pristojna primanja da ga može odijevati itd.
Druga je stvar, nedostatak radne snage koju već sad osjećamo. To se ne može riješiti natalitetom. Ili može, ali tek za 20 i 30 godina. Dotad, morate ljude odnekle doseliti i dati im posao.
Sve sporo ide, ljudi odlaze, novi ne dolaze… A nama je u državi glavna tema, ne znam, lex Agrokor i Istanbulska konvencija. Eto, time se mi bavimo. Raspravljamo o tome da ne bi o nekim drugim stvarima koje su teže rješive. Jedni za, jedni protiv i svi su u pravu! – veli Jelić.
Umjesto Krajine – Ukrajina
Marko Jelić smije se na konstataciju kako smo se borili godinama da Knin i Dalmatinska zagora ne budu Krajina, a sada bi mogla biti – Ukrajina.
- Ma da, negdje sam rekao da bi se problem depopulacije mogao riješiti naseljavanjem mladih Ukrajinaca i Bjelorusa koji žele živjeti uz toplo more. No, pitanje je koliko je to realno, jer i Ukrajina ima svojih populacijskih, demografskih problema, kako i čitav zapadni svijet koji ih rješava na način da širom otvara vrata našim mladim ljudima – kaže Jelić.
Ne drže ih korijeni
Situacija je to teža što je u Knin nakon Oluje doselilo mnoštvo ljudi kojima Knin nije ni mjesto rođenja ni djedovina. Pa kad vas ovdje razočaraju neriješeni stambeni problem, nemogućnost zapošljavanja, klijentelizam, politička podobnost, onda ljudi lako dižu sidro. Ne drže ih grobovi predaka, uspomene iz djetinjstva i korijeni poput samog Marka Jelića.
Izvol'te tri osamnaestine parcele
Jeste li vidjeli ove napuštene kuće pored tržnice, gdje smo javnim radovima očistili izrasla stabla, šiblje i korov. To je odmah do tvrđave, netko bi ih možda i kupio, uredio, iznajmljivao, ali znate koliko imaju vlasnika. Na tisuće njih na jednoj parceli. Da sad i dođu investitori, što bismo im ponudili? Tri osamnaestine na jednoj parceli, dvije dvanaestine na drugoj.
Povezani tekstovi
