D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 07.02.2016., Ličanka diže spomenik palim Krajišnicima

Dobrotvorka Milena Čanković iz Švajcarske želi da se oduži svojim zemljacima koji više ne žive na rodnoj grudi. Obeležje će biti podignuto na Fruškoj gori i podsećaće na dušu naroda koji je “Oluja” oduvala

IMALA sam deset godina kada su me roditelji, Geno i Soka Čanković, s jeseni 1978. odveli sebi u Švajcarsku. Iz detinjstva i mora ljubavi, pažnje i zagrljaja bake Jeke, bezbrižnog odrastanja u Srednjoj Gori i Udbini i prvih školskih godina u Gospiću, obrela sam se u stranom svetu, sa drugačijim mentalitetom. Tada se sav moj svet srušio. Maštala sam samo o jednom – da se vratim mojoj najlepšoj na svetu Lici. I danas zamišljam kako bi to bilo. Ali, nije to više stara Lika. U njoj sada još mogu da se čuju samo divani ličkih spomenika.

Ovako za “Novosti” govori Milena Čanković (47). Na njenoj vizitkarti piše da je hotelijerski ekonomista iz Šafhauzena. Ponosno kaže da joj je u srcu zanavek zapisano – Ličanka. Koliko je humana, plemenita i hrabra – ne piše nigde. A list je gore naše koji svom rodu i narodu svakodnevno pomaže već 23 godine.

- Rat je srušio sve moje planove i osujetio želju da se po završetku školovanja u Švajcarskoj vratim Lici – nostalgično priča Milena Čanković. – Iz zavičaja su stizale vesti o užasu koji moj narod, rodbina, porodica i prijatelji, posle pola veka ponovo proživljavaju. Nisam mogla da plačem i sedim. Morala sam nešto da preduzmem. Počela sam da sakupljam humanitarnu pomoć širom Švajcarske. Uglavnom hranu, lekove i sanitetski materijal. Prvi kontingent u Knin sam dopremila početkom 1992. godine. Vozila sam sama preko Austrije, Mađarske, Srbije i Republike Srpske.

I od tada nije stala. Posle zloglasne “Oluje” nastavila je da pomaže onima koji su, kako kaže, “ceo život morali da spakuju u jedan zavežljaj”, ali i onima koji su uprkos svemu ostali ili se vratili u Krajinu “da svedoče da je tamo daleko, a srcu blizu, živeo jedan ponosan, pošten, vedar i vredan narod”.

Ne želi Milena da priča o količini pomoći koju je dopremila. Znaju to, veli, Bog i oni kojima je pomoć stigla. Ne govori ni o stotinama hiljada prevaljenih kilometara po zabitima i nesigurnim putevima zasutim mecima. Ne pominje ni da je trogodišnjeg sina Nemanju ostavljala majci “na čuvanje” dok je ona iz Šafhauzena “pomoć svojima” vozila do Knina. Ne smatra hrabrošću ni to što je i celu drugu trudnoću, gotovo do porođaja, provela na točkovima, dopremajući kontingente humanitarne pomoći iz Švajcarske u Krajinu.

I još ih ima. Da se pomogne Krajišnicima i Srbiji.

Nedavno je Milena Čanković odlučila da sav prihod od prodaje svoje knjige “Divani ličkih spomenika” uloži u podizanje spomenika svim Krajišnicima, u Banstolu kod Čortanovaca. Uskoro će, kaže, početi radovi.

- Biće to spomenik stradalim u “Oluji” i prognanim zbog “Oluje” – kaže naša sagovornica. – Prolaznike i putnike namernike podsećaće na veličinu i dušu jednog posebnog naroda. U spomeniku će večno goreti kandilo, simbol srca krajiškog koje se nikad ugasiti neće i koje će uvek goreti za Krajinu.

GOSPIĆ SA MALIM “G”

U knjizi “Divani ličkih spomenika” koju je nedavno objavila, Milena Čanković Gospić uvek piše malim slovom “g”.

- On je umro, a ono što je od njega ostalo ne piše se velikim slovom, jer ne zaslužuje – priča vidno potresena Milena. – Iako sam u Krajinu odlazila i ubrzo posle “Oluje”, za posetu Gospiću snagu sam sakupljala celu deceniju. Tu su mi rođena tetka i tečo živeli. Tokom rata su uhapšeni, odvojeni od grupe drugih Srba, zverski mučeni i ubijeni. Nema psihijatra na svetu koji može izbrisati moje razmišljanje o tome ko je od njih dvoje prvi ubijen, a ko je gledao. Zato Gospić nije zaslužio da mu ime pišem velikim slovom.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.