Svjedok sam tog vremena i moram govoriti o junaštvu ljudi koji su se borili za našu domovinu, kaže snimatelj čije su snimke obišle svijet
Petar Malbaša, ratni snimatelj HTV-a, u Knin je ušao s hrvatskom vojskom 5. kolovoza i kamerom zabilježio povijest. Nenaoružan, u maskirnoj uniformi i s kamerom u ruci, 1800 ratnih dana, koliko u registru hrvatskih branitelja piše da ima, jurišao je po prvoj crti, snimke slao u splitski studio HTV-a, odakle su obilazile svijet i širile istinu o Domovinskom ratu.
– Operacija Oluja nije trajala četiri dana, već deset i pol mjeseci. Nakon Splitskog sporazuma Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića vojska je imala pravo ući na teritorij susjedne države i hrvatske snage došle su na područje Livanjskog polja. Prva operacija bila je Zima ‘94., koja se odigrala 23. 12. 1994. Vodio ju je pokojni Andrija Matijaš Pauk, načelnik oklopa i zamjenik zapovjednika 4. gardijske brigade Damira Krstičevića, kada je 4. gardijska na Malim i Velikim poljanicama razbila prvu crtu četnika na 1770 metara nadmorske visine, s 80 cm snijega i na temperaturi od minus 20 – govori Malbaša i dodaje kako naši vojnici nisu bili svjesni što se na vrhu Dinare pred njima nalazi.
Pod snijegom su bila silna minska polja, što ne čudi, kaže on, jer je to bila najčvršća utvrda koja je branila Knin.
– Odjednom 48 civila trči prema nama. Nije nam bilo jasno što se događa. Zbrinuli smo te ljude, jedan dio poginuo je u unakrsnoj vatri, a dio je pobjegao na srpsku stranu. Među njima je bio jedan otac i taj nam je nesretni čovjek kazao da su četnicima kopali rovove i bili živi štit. Bili su to Hrvati iz malog sela kod Banje Luke, mislim da se zove Šimići. U tom metežu izgubio je sina Marka – prisjeća se Malbaša koji je predložio ocu da se džipom vrate na vrh Dinare i pokušaju potražiti Marka i tada je nastala jedna od najpotresnijih fotografija iz Domovinskog rata koju je snimio.
Pognuta Paukova glava
– Otac pada pokraj mrtvog sina, grli ga, rukom prelazi preko njegove smrznute glave, okreće se prema kameri, zahvaljuje nam se što smo mu omogućili da ga pronađe i govori: „Sine moj, poginuo si za svoj hrvatski narod.” Marka smo pokopali, a za 10. obljetnicu Oluje ekshumiran je i pokopan u Topuskom, kamo mu se otac preselio – suze naviru Malbaši i nakon toliko godina.
– To je bio početak Oluje. Uslijedili su Skok 1 i Skok 2, Ljeto ‘95. i na kraju dolazi Oluja. Prve su, zajedno, u Knin ušle 4. i 7. gardijska brigada. U samom startu, možda čak i prije operacije Zima ‘94., 9. bojna HOS-a probila je crtu ispod Dinare. Bili su tu momci iz 81. virovitičke profesionalne bojne koji su odradili vrhunsku zadaću kad su probili crtu od Malog Šatora prema Glamoču. Tu smo imali silne probleme jer su četnici preko Livanjskog polja tukli zapovjedništvo 4. brigade. Bili su tu i Tigrovi, zauzimali su vrh Šatora. Pa momci iz 3. i 5. gardijske brigade, Specijalna policija Herceg-Bosne, 1. i 2. gardijska brigada HVO-a, 126. domobranska pukovnija. Kad smo mislili da smo sve završili, na Veliku Gospu poginuli su prema Bosanskom Grahovu momci iz 141. brigade. Mislimo da je Oluja samo 4. i 5. kolovoza, a vidite da nije – svjedoči Malbaša.
– Svjedok sam tog vremena i moram pričati o junaštvu tih ljudi koji su se borili za našu domovinu – kaže ratni snimatelj.
– Kad smo oslobodili Livanjsko polje, Dinaru s lijeve strane, a Šator planinu s desne, uslijedila je akcija Ljeto ‘95. kojom oslobađamo Bosansko Grahovo. Oni su bili davno razbijeni, a bili su veliki neradnici. U samom finišu Oluje nisu imali ni pravu crtu obrane ni rezervne položaje. Pokojni Joško Martinović, novinar HTV-a, i ja smo se u noći 4. kolovoza probili do zapovjedništva 4. gardijske sa strane Bosanskog Grahova. S inženjerijom. Načelnik je bio Ivan Čikara i probijao je puteve za oklop prema Kninu tamo gdje nikad nije postojao put. Kada je svanulo, 5. kolovoza mi s Plješivice vidimo Knin u izmaglici. Kakav je to osjećaj bio: zora puca, a pred nama kraljevski grad! – zastaje Malbaša. – Gledao sam kroz dalekozor kako bježe i čuo na motoroli generala Gotovinu kako govori da ih pustimo preko Stare straže da bude što manje žrtava. Znao je da će nam htjeti pripisati sve i svašta, a to je poslije na svojoj koži najviše osjetio, i pazio je na ponašanje vojnika – kaže Malbaša. Oko 8.20 sati čuo je kako general Krstičević poziva Andriju Matijaša koji je bio zdesna, prema Golubiću. Na žalost, izgubio je tri vojnika.
– Iz jedne kuće pucali su na te momke iz 4. gardijske brigade, a oni su htjeli poštovati Ženevsku konvenciju i zarobiti ih. Četnici pripucaju i poginu nam tri mlada vojnika!Jednom je bilo 23, dvojici 21 godina – navodi Malbaša i dodaje kako je to razlog pognute Paukove glave na fotografijama snimljenima poslije na kninskoj tvrđavi kada su se svi radovali, a legendarni zapovjednik oklopne bojne trima majkama morao je reći da su ostale bez sinova.
Oko 10 sati ušli su u Knin tenkovi 7. i 4. gardijske brigade koje su dobile čast da prve uđu u centar, skupa se penju na kninsku tvrđavu i postave hrvatsku zastavu.
– Odvajati 4. i 7. gardijsku brigadu u Oluji nije moguće. Zajedno su krvarili, bili su kao jedan orkestar – ističe Malbaša. Nakon podizanja zastave on i Joško Martinović žurno su otišli iz Knina u Split objaviti da je Knin slobodan. Po njih je iz Divulja poslan helikopter na igralište Dinare. Čekajući ga, otkrili su kako je baš toga dana, 5. kolovoza 1995., bila zakazana utakmica između Vukovara i Knina za prvaka Krajine.
Gotovinin brifing
– Helikopter nas je dovezao do splitskog helidroma. Zaustavio sam jednu ženu u autu i zamolio je da nas prebaci do splitskog studija HTV-a jer nam se žuri, moramo objaviti da je Knin slobodan. Žena nas je zagrlila i rekla: “Ako hoćete, vozit ću vas do Zagreba!”
U studiju je bila je fešta, svi su bili na nogama, grlili se i ljubili. Stipe Božić montirao je naš prilog iz slobodnog Knina – kaže Malbaša, koji se u Knin vratio već sutradan rano ujutro, na poziv generala Gotovine. Snimao je, u Martićevoj rezidenciji na kninskoj tvrđavi, čuveni brifing koji je poslužio kao svjedočanstvo u Haagu u korist generala Gotovine. Gotovina im je govorio kako se treba ponašati hrvatski vojnik.
– Prozivao je Ivana Zelića, Petra Škorića i tako dalje. Muha se mogla čuti dok je govorio. Ja u jednom trenutku nisam znao što da radim, trebam li to uopće snimati. Toga 6. kolovoza pratio sam i predsjednika Tuđmana i cijelu Vladu. Snimao sam kako se penju uz stepenice i onaj poznati kadar kada Tuđman ljubi hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi. I kolegica Nada Šurjak došla je u Knin pa smo s predsjednikom i ministrom Šuškom otišli u Drniš, pratiti onu već legendarnu kavu. Bili su tu i Stojko Vranković i Dino Rađa – prisjeća se Malbaša. Nakon obavljenog posla njega i kolegicu Šurjak prebacili su bijelim predsjedničkim helikopterom u Kaštela i prilog iz Drniša objavili su u zadnjem Dnevniku.
Koliko je važno bilo svijetu reći istinu što se u Hrvatskoj događa, nije ni potrebno naglašavati, nakon što su nam Oluju pokušavali proglasiti zločinačkom.
– Mi koji smo svjedoci tog vremena ne smijemo šutjeti, moramo svjedočiti istinu o junaštvu i moralu hrvatskoga vojnika koji je oslobodio našu napaćenu domovinu – poručuje Malbaša zahvaljujući čijim se snimkama istina nije mogla zatajiti ni iskriviti.
Povezani tekstovi
