Zbog epidemije koronavirusa i ja sam, kao i svi sedamdesetogodišnjaci, u izolaciji. Od uvođenja vanrednog stanja nisam napuštao zgradu na Novom Beogradu u kojoj živim posljednjih desetak godina. Srećna okolnost je što moja šestospratnica na krovu ima poveću terasu na koju izađem po nekoliko puta dnevno i prošetam desetak minuta. Fizičku izolaciju nadoknađujem elektronskom komunikacijom sa prijateljima i rođacima koju mi omogućavaju savremene skalamerije kao što su mobilni, vajberi, skajpovi…
A moje rođake i prijatelje “bljeskovi i oluje” raznesoše širom svijeta.
Majku mi Milku i brata Momčila sa petero djece “oluja” doduva u Vojvodinu. Petnaestak godina živjeli su u Inđiji a zadnjih desetak u jednom selu kod Odžaka. Bratovljeve kćerke su se poudale, dvije žive u Švajcarskoj a dvije u Vojvodini. Svaka ima po dvoje djece, tako da je moj brat rijetko bogat čovjek po onoj narodnoj “nije bogat ko ima volova, već kćeri i sinova”.
Bratovljevog najstarijeg unuka, dvadesetgodišnjeg Miloša, epidemija je zatekla u Austriji gdje je otišao da igra američki fudbal. Prije nekoliko dana uspio se vratiti u Srbiju “vladinim” letom. Sada je sa majkom i sestrom u jednomjesečnoj izolaciji u kućnoj varijanti.
Ujaka Nikolu sa ženom Marom i sinom Draganom “oluja” prebaci do Australije, gdje ga je sačekala kćer Denka, koja je početkom rata, sa mužem i dvogodišnjom kćerkom, stigla na taj daleki kontinent, i unuk Jovan rođeni Australac. Nikola je umro uskoro po dolasku u Sidnej, gdje je i sahranjen. Nije imao sreću da upozna snajku u unuku koje mu sin Dragan dovede sa Filipina. Denka i Dragan zbog epidemije ne mogu posjetiti majku Maru koja se zbog bolesti i starosti nalazi u jednom sidnejskom sanatorijumu. Njihovu sestru Nevenu, sa mužem i dvije kćerke, “oluja” je oduvala do Malte. Tu su prije dvadesetak godina otvorili restoran u kojem njeguju dalmatinsku kuhinju, kojeg su, zbog epidemije, zatvorili, pa ovo virusno vrijeme koriste za gledanje novih i propuštenih emisija sa srpskih televizija.
Ujaka Iliju je “oluja” dobacila do Vranja, gdje mu se prije rata udala kćer Nada. Potomstvo Ilijino se već duboko ukorijenilo u Vranju. Njegovo troje djece, dvije kćeri i sin, svi u braku sa domaćim partnerima, izrodiše mu sedmero unučadi, koji već imaju i svoju djecu. Ni ujak Ilija nije imao sreću da dugo uživa u druženju sa unučićima, pošto je i on umro dvije godine poslije brata mu Nikole. Sahraniše ga na vranjskom groblju. Nadina najmlaća ćerka Marija studira u Holandiji, odakle se kolima u zadnji čas vratila porodici, gdje stoički izdržava obaveznu kućnu samoizolaciju.
I Baba Olga u onim “olujnim vremenima”, u svojoj 88 godini, stiže do Vranja. A od rodnog Raštevića do Vranja, sa sinom Ilijom, na motokultivatoru putovala je petnaestak dana. U Vranju je ostala sve dok po nju nije došla kćer joj Marija iz Istre i odvela je sa sobom. Baba Olga, nadživjevši oba sina, doživi devedesetdevetu. Sahranjena je u istarskim Bujama. Pored Marije i njenih potomaka, Olgin grob posjećuje i kćer joj Nada, koja živi u Rijeci, sa svoje dvoje djece i troje unačadi.
I tetka Vesa je iz benkovačkog sela Kule Atlagića sa troje odrasle djece i četvero unučadi u “oluji” takođe stigla u Srbiju. Sa neoženjenim sinom Željkom se prije petnaestak godina vratila na svoje imanje. Drugi sin joj je, još prije njenog povratka, sa suprugom i dva sina, odselio u Kanadu, a kćerka Milena se skrasila na području Banja Luke. Oba Milenina sina epidemiju koronavirusa proživljavaju u Njemačkoj.
U danima vanrednog stanja sa pomenutim rođacima sa majčine strane (sa očeve ih je još više) intezivnije nego inače pričamo o djeci i unucima a prisjećamo se i starog kraja, kojeg sada čuvaju samo grobovi predaka, i naših pokojnika koji kosti ostaviše daleko od zavičaja. I po ko zna po koji put se propitijemo šta bi bilo da nije bilo. I po ko zna po koji put konstatujemo da smo jači od sudbine, te kad smo preživjeli “oluju” da ćemo preživjeti i koronu.
Ipak, najviše pričam sa unukom Jankom, prvačićem. U našim telefonskim seansama posjećujemo i moje rodno selo, koje je prvi put posjetio prošlog ljeta. Unuka Olga je nekoliko dana prije uvođenja vanrednog stanja proslavila prvi rođendan. Za razliku od Janka, ona još ne shvaća zašto se sa bakom, dekom i ujom viđa samo preko ekrana.
U zadnjem razgovoru devedesetogodišnja majka mi se potuži kako se osjeća malaksalo, ravnoteža joj je malo poremećena pa ne može da ode do svoje bašte, koju je sve predhodne godine sama obrađivala. “Ne bojim se ja sine ovoga virusa. Ne bojim se ja ni smrti. I do sada sam molila Boga da me uzme što prije. Sada ga molim da me poštedi dok ne prođe ova pošast. Ne zbog toga što sam se predomislila, već zbog moje želje da me sahranite u našoj porodičnoj grobnici u Rašteviću, pored vašeg oca i mog čovjeka.”
