Jedan od medijski najeksploatisanijih događaja u regionu (i šire) u drugoj polovini maja 2020, pored pandemije koronavirusa, bilo je ovogodišnje obilježavanje tzv. “blajburške tragedije”, koja se, upravo zbog pomenute pandemije, umjesto na blajburškom polju, gdje se obilježavala decenijama, ove godine obilježavla u dva dana i na pet mjesta: Maclju, Teznom, Blajburgu, Mirogoju i Sarajevu.
Prvi dan su ovaj događaj obilježavali predsjednici hrvatske vlade i države, Plenković i Milanović – prvi je položio cvijeće na spomenik u Maclju a drugi na spomenik na groblju u Teznom kod Maribora. Drugi dan isti događaj je obilježen u Blajburgu i na zagrebačkom Mirogoju, u čijim delegacijama su bili predstavnici Sabora, koji je pokrovitelj ovog događaja, i u katedrali u Sarajevu, gdje je služena misa zadušnica koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji je i izazvao najviše reakcija.
Šta je zapravo “blajburška tragedija”?
Drugi svjetski rat je završio 9. maja 1945. godine kada je sovjetski maršal Žukov ispred Saveznika ratifikovao sporazum o njemačkoj kapitulaciji, koji je dan ranije u ime Trećeg rajha potpisao njemački feldmaršal Vilhelm Kajtel. Ali većina kolaboracionista sa silama Osovine na našim prostorima nije htjela da se preda partizanima zbog očekivane odmazde, već su se uz borbu povlačili prema Austriji s namjerom da se predaju zapadnim saveznicima, što su i učinili 14. maja predavši se Britancima na blajbuškom polju u Austriji. Zato što se nisu predali na dan kada je potpisan ugovor o kapitulaciji, Britanci su ih tretirali kao paravojsku (bandu) i zbog toga ih vratili Titovim partizanima.
Evropski mediji, posebno austrijski i njemači, ove godine više nego predhodnih, navode podatke iz britanskih izvora, koji su već i ranije korišteni, prema kojima je do 31. maja 1945. partizanima predano ukupno 26.239 osoba, od kojih 12.196 Hrvata, 8.263 Slovenca, 5.480 Srba i 400 Crnogoraca.
Jedan broj kolaboracionista, uključujući i civila, koji su se povlačili sa njima, pobijen je na više lokacija po Sloveniji, o čemu svjedoče mnogobrojne ekshumacije u zadnjih desetak godina. Drugi su natjerani na tzv. “križni put”, koji podrazumjeva “marš poraženih”, uglavnom pješke, kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Srbiju sve do Makedonije, na kojem su neki pomrli od gladi, batina, iscrpljenosti i raznih boleština.
Da li je to tako trebalo?
I najvećim zlikovcima treba suditi. Suđenje je civilizacijski čin. U slučaju zarobljenika na blajburškom polju očito da nije bilo suđenja, jer da jeste, o tome bi bilo pisanih tragova.
“Bila je to osveta prema kolaboracionistima nacista, osveta prema neprijateljima, ali ta osveta nije bila nacionalistički definisana”, prenosi austrijski TAZ izjavu političkog analitičara Hrvata Žarka Puhovskog.
To je zakon linča. Pravda je nešto drugo.
Da li i zlikovci imaju pravo na neke crkvene obrede, pomene ili mise zadušnice?
Prema Katihizisu pomeni odnosno mise zadušnice se i služe za pokojne, bez obzira o kome se radi, a to znači da pomeni/mise i jesu za grešnike, jer one polaze sa stanovišta da su osobe koje se u njima spominju sagriješile, da su nesavršene i da trebaju molitve živih.
„Dok su se na početku tu okupljali prije svega pripadnici rodbine ubijenih kako bi tugovali za mrtvima, u Bleiburgu je posljednjih godina njegovana prilično sužena kultura sjećanja”, piše austrijski TAZ i nabraja: “tamo se manifestira hrvatski nacionalizam…, isti nacionalistički krugovi negiraju nedjela ustaša, ometaju podsjećanja na žrtve u Jasenovcu i difamiraju preživjele žrtve…, pozdrav ‘Za dom spremni’ desničarski krugovi javno koriste“.
Iako u toku mise u sarajevskoj katedrali nisu spominjana imena pokojnika, percepcija je kod širokih društvenih slojeva bila da se održava “u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci”, koji natpis stoji i na spomeniku u Blajburgu sa grbom iz vremena NDH.
Kakva je bila percepcija sarajevske mise govori i istovremeno protestno okupljanje antifašista u Sarajevu te naknadno usvajanje Rezolucije o poštovanju žrtava ustaškog režima u Predstavničkom domu parlamentarne skupštine BiH (bez glasova predstavnika najvećih stranaka iz srpskog i hrvatskog naroda, jer su imale različite zamjerke na tekst dokumenta) i pismo PEN centra BiH protiv blajburške mise, koje je dovelo do istupanja iz tog centra četvorice književnika hrvatske nacionalnosti zbog neslaganja sa „nezgrapnim i nedistanciranim” pismom.
Za razliku od pomena/misa, postoje i misna slavlja u kojima se Crkva spominje (slavi) svetaca koji su bili uzori hrišćanskog života.
Problem nastaje upravo onda kada se ove dvije kategorije pomiješaju te se mise zadušnice počnu slaviti kao svetkovine, kao u slučaju Ante Pavelića godinama unazad u Zagrebu.
“Kada se misna slavlja koriste kao sredstvo ideologije ili prepucavanja, svjedočimo svojevrsnoj blasfemiji jer se sveto profaniše za političke ciljeve”, kaže katolički teolog Stipe Odak.
