Pažnju mi je privukao tekst pod naslovom “Zaboravljeni slučaj Mlinar: Kako je počeo rat u Hrvatskoj”, objavljen 23. maja o.g. u zagrebačkom “Večernjem listu”, iz najmanje tri razloga: događaj se desio u Benkovcu, poznajem skoro sve aktere ovog događaja, uključujući istražnog sudiju i vještake, i u tekstu se spominje i moje ime.
Iz pomenutog teksta doznajem da je njegov autor mladi hrvatski istoričar Luka Knez, sa zvanjem magistra, da je ovoj temi posvetio svoj diplomski rad i knjigu pod naslovom “Slučaj Mlinar – obavještajna služba i velikosrpska agresija”, uz objašnjenje da je prikupljanje materijala rajalo pune tri godine a ”glavni je problem bio nedostatak izvora i podataka koji bi mogli pružiti nešto širu pozadinu napada na Mlinara”.
Glavni naglasci iz Knezovog teksta (istraživanja) mogu se svesti na nekoliko konstatacija: Iza slučaja Mlinar, koji se desio uveče 19. maja 1990. u jednoj mračnoj benkovačkoj ulici, nalaze se obavještajne organizacije vođene rukom Slobodana Miloševića, upoređujući ga sa insceniranim napadom u Tonkinškom zalivu 1964. godine, koji je poslužio SAD-u za uplitanje u Vijetnamski rat i sa incidentom u Glajvicu, nakon kojega je Hitler dobio opravdanje za napad na Poljsku; Mlinar je detalje dogovorio sa Zdravkom Zečevićem, prvim pobunjeničkim predsjednikom Skupštine općine Benkovac i kasnijim predsjednikom Vlade RSK, koji je bio vrlo blizak obavještajnim strukturama KOS-a; Zdravkova žena Ljubica, medicinska sestra, uz lokalnu anesteziju Mlinaru je napravila oštre površinske rane na predjelu dlana, lijeve strane vrata i desne strane abdomena, tako da mu ne ugroze život, a da istodobno izgledaju „zastrašujuće“; Nakon medicinskog zahvata Mlinar je završio u zadarskoj bolnici, gdje su liječnici zaključili da je riječ o površinskim ranama koje ne ugrožavaju život, zbog čega su se, uz opravdanje da se Mlinar “ne osjeća sigurno” s hrvatskim liječnicima, u operaciju uključili Radomir Kužet i Savo Štrbac, takođe agenti KOS-a i osnivači Dokumentaciono-informativnog centra Veritas, koji su Mlinara prebacili u kninsku bolnicu; Do obrata je došlo upravo u Kninu jer su kninski liječnici zaključili da Mlinar ima potres mozga, što se samo po sebi može tretirati kao teža tjelesna povreda; Jovan Rašković je zbog napada na Mlinara prekinuo sve odnose s Hrvatskim saborom i time pojačao sumnju Srba u hrvatske institucije i hrvatski narod, pošto nisu ni htjeli tražiti nikakav oblik kompromisa za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, a koji bi uključivao postojanje hrvatske države u njezinim granicama; Izrežirani napad na Mlinara bio je samo uvod u sve ono što će uslijediti: provođenje balvan-revolucije, osnivanje SAO Krajine te vođenje agresivnog i osvajačkog rata.
Ovih dana sam se čuo i sa glavnim akterom ove priče Miroslavom Mlinarom. Poslao mi je gomilu dokumenata koji demantuju zaključak autora da je napad na njega insceniran, iz koje izdvajam članak “Što je pokazalo vještačenje” objavljen 26. maja 1990. u zadarskom “Narodnom listu”:
“Ne uzimajući u obzir pitanja straha, proizilazi da je M.M. zadobio potres mozga, ubodnu ranu na vratu, oguljotine kože glave i ekstremiteta, kao i krvne podlive kože glave, prsnog koša i nadlaktice, što svaka za sebe i zbirom predstavlja laku tjelesnu povredu”, izvadak je iz pisanog nalaza i mišljenja ugledne ekipe sudsko-medicinskih vještaka iz Zagreba (doc.dr. Josip Škavić, doc.dr. Karla Pospišil Završki, prof.dr. Nikola Gubarev, prof.dr. Izidor Komarov), predvođenih predsjednikom Zavoda za sudsku medicinu pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu prof. dr. Dušanom Zečevićem.
“Prema dosadašnjim rezultatima istrage, posebno provedenog sudsko-medicinskog vještačenja, proizilazi da su M.M, iz zasad nepoznatih motiva, nanesene povrede, što znači da su odbačene sve ulične priče o eventualnom samoranjavanju”, riječi su zadarskog istražnog sudije Vladimira Mikolčevića, Hrvata po nacionalnosti, objavljenih u istom tekstu.
Mlinar mi je pojasnio da ga je tim medicinskih stručnjaka pregledavao dva puta u splitskoj bolnici na Firulama, u koju je odvožen iz kninske bolnice upravo da bi ga pregledali medicinski autoriteti koji nisu imali veze sa krajiškim Srbima i “balvan revolucijom” (koja će početi tri mjeseca kasnije), i na taj način doprinijeli smirivanju hrvatsko – srpskih tenzija koje je izazvao ovaj slučaj. Motiv napada vidi u činjenici da je u to vrijeme, kao dvadesettrogodišnjak, bio aktivan član Raškovićeve Srpske demokratske stranke, te predjsednik benkovačkog i regionalnog odbora, član glavnog odbora i potpredjsednik te stranke, da je ometao Tuđmanov predizborni skup u Benkovcu održan u martu iste godine i da je neposredno pred napad imao više medijskih nastupa u kojima je napadao Tuđmana i njegov HDZ. Ubijeđen je da je jedan od trojice napadača na njega bio Ivica Knez iz Šopota, u to vrijeme poznat u Benkovcu kao “nestašan dečko”, koji je viđen i među Tuđmanovim tjelohraniteljima na pomenutom mitingu HDZ-a u Benkovcu.
Ovih dana sam se čuo i sa Radomirom Kužetom i Ljubicom Zečević. Oboje tvrde, ono što sam i do sada znao, da nemaju neposrednih saznanja o napadu na Mlinara. Istina je da je Kužet kao advokat zastupao Mlinara u ovom slučaju i da je Ljubica medicinska sestra i supruga sad pok. Zdravka Zečevića. Kažu mi da ih nije kontaktirao autor uvodnog teksta, kao što nije kontaktirao ni Mlinara a ni mene.
Ni ja nemam nikakve veze sa slučajem Mlinar. U to vrijeme sam bio sudija Okružnog suda u Zadru, na kojoj funkciji sam ostao do kraja oktobra te 1990. Istina je da smo Kužet i ja osnivači DIC-a Veritas, koji je osnovan krajem 1993. Prije odlaska u advokate obojica smo bili sudije, pa nismo ni mogli biti saradnici KOS-a iz prostog razloga što je KOS radio za nas.
Moj utisak je da je autor uludo potrošio tri godine “istaraživačkog rada” jer su mu rezultati o slučaju Mlinar uglavnom preuzeti iz tadašnjg (i sadašnjeg) hrvatskog službenog narativa.
Ako su im ovakvi istoričari i istoriografija o događajima o kojima postoje gomila validnih dokaza i većina još živih aktera, kakva li im je je tek “istina” o događajima iz dalje prošlosti za koje nema ni (ovoliko) validnih dokaza, ni živih svjedoka?
