Prije neki dan Veritas su posjetili braća Ilija i Nikola Maoduš iz kanadskog Vindzora. Prije Beograda posjetili su i Zagreb i Medak u Lici i Slavsko Polje na Kordunu. Ovo je bio naš prvi neposredni susret, mada sam sa Ilijom u kontaktu preko elektronske pošte od 25. maja 2021, kada mi je poslao prvo pismo.
“Moje ime je Iija Maoduš. Imam 60 godina i rođen sam u Kanadi. Moj otac Ljubomir Maoduš rođen je 1926. u Medku u Lici. a umro 2009. u Kanadi. Moja majka Milka Lukač rođena je 1937. u Slavskom Polju na Kordunu a umrla 2013. u Kanadi. Srpski sam naučio od roditelja i mogu da razumijem 90 odsto onoga što mi se priča na srpskom. Govorim srpski ali ne tečno. Rodni kraj svojih roditelja posjetio sam samo jednom – 2017. godine.
Evo zašto pišem. Pokušavam saznati gdje je sahranjena moja tetka Darinka i da li je moguće ekshumirati njeno tijelo i sahraniti u porodičnu grobnicu na groblju kod srpske pravoslavne crkve u Breziku kod Medka, u Lici. Tražim vašu pomoć i pomoć Veritasa… Moja tetka Darinka (llija) Maoduš (1916) bila je sestra moga oca. Nikad se nije udavala. Ubijena je za vrijeme “Oluje” a tijelo joj je nađeno par stotina metara od kuće… Neki kažu da je bila obezglavljena a neki da joj je tijelo, iako je njen nestanak prijavljen u avgustu 1995, pronađeno 1996. Očev brat od tetke, Nikola Lasković (1933-2018) iz Gornjih Bogićevaca, komunicirao je sa “državom” 2005. i 2008, od koje je primio pisma da je tetka pokopana na groblju u Smiljanskom polju na tzv. “Vraneš groblje”. Ova pisma sam našao u papirima svog pokojnog oca nakon majčine smrti… Ne znam ko je došao po ostatke moje tetke i ne znam kako je odlučeno da se njeni posmrtni ostaci sahrane u blizini Smiljana a zašto ne na groblju kod crkve u Breziku. I ne znam kako je država identifikovala moju tetku kako bi mogli odgovoriti mom stricu Nikoli Laskoviću i obavijestiti ga da je moja tetka pokopana kod Smiljana.”
Na kraju pisma Ilija je postavio mnogo pitanja koja su se odnosila na lokaciju i ekshumaciju groblja “Smiljan -Vraneš”, te na identifikacije po DNK modelu, navodeći da je i sam spreman poslati uzorak svoje DNK, sve u cilju da pronađe tetkine posmrtne osatke i da je dostojanstveno sahrani. Poslao mi je u prilogu svu dokumentaciju koju je prikupio iz raznih izvora, uključujući i svoje porodično stablo i fotografiju na kojoj su, pored njega, otac mu Ljubomir i tetka Darinka iz 1990. prilikom prve i jedine setrine posjete bratu.
Odgovorio sam mu već narednog dana:
“Lokacija gdje je bila pokopana Vaša tetka, Maoduš Darinka, zove se groblje Žitnik, u blizini Gospića. Na tom groblju bilo je pokopano ukupno 58 posmrtnih ostataka, od toga 49 iz “Oluje” i postoluje a devet iz 1991. Ekshumacija je obavljena od 17. do 26. oktobra 2006. Hrvatska komisija za nestala lica je srpskoj strani još 1996. predala tzv. protokole koji su sadržavali podatke o vremenu, mjestu pronalaska i mjestu pokopa posmrtnih ostataka. Poneki protokoli su imali i fotografiju posmrtnih otataka, te daktiloskopiju, opise osbnih predmeta, obuće i odjeće. Protokol pod rednim brojem 255, iako nema ni fotografije, ni daktiloskopije, ni opisa osobnih predmeta, odjeće i obuće, najvjerovatnije se odnosi na Maoduš Darinku, pošto se iz njega vidi da se radi o osobi ženskog spola, i da je leš pronađen 15. avgusta 1995. u mjestu Medak – Maoduši.
Svi eksumirani posmrtni ostaci sa groblja Žitnik prebačeni su u Zagreb u Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, gdje su i pohranjeni. Sa svih posmrtnih ostataka uzeti su uzorci kostiju za identifikaciju metodom analize DNK. Prema Veritasovim podacima do sada je od ekshumiranih posmrtnih ostataka sa groblja Žitnik identifikovano tek 34 posmrtna ostatka.
Danas smo telefonom razgovarali sa Upravom za zatočene i nestale u Zagrebu i od njih doznali da je samo jedan rođak i to Darinkin sestrić, Lasković Nikola, dao krv, ali da nema dovoljno krvi za kvalitetan DNK. Savjetovali su nam da vam javimo da i vi date krv i to preko Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP) – ogranak u Kanadi…”
Razmjenili smo još desetak e-mejlova. Ilija je postavljao sve više pitanja a ja sam mu davao odgovore i uputstva, koja je on bez pogovora izvršavao. Između ostalog, stupio je u direktnu vezu i sa ICMP i sa hrvatskom komisijom. Skupio je desetak rođaka po cijelom svijetu i svi su dali krv za DNK.
Početkom septembra ove godine poslao mi je dopis koji je krajem jula dobio od hrvatske Uprave za zatočene i nestale u kojem ga obaviještavaju da je “upoređivanjem uzoraka krvi članova porodice utvrđeno statistički značajno poklapanje od 92,53 odsto s uzorkom sa leša pod oznakom “NN59/15 Žitnik”. Kako navedeni procenat podudarnosti nije dovoljan za isključivo genomsku identifikaciju, napravljene su dodatne, mitohondrijske analize koje su pokazale kako je njen sestrić, Nikola Lasković, direktan srodnik Darinke Maoduš obzirom da imaju identičan halotip”. Ako se tome doda i nesporno utvrđene okolnosti mjesta pronalaska i pokopa posmrtnih ostataka pod pomenutom oznakom, “Darinka Maoduš bi mogla biti konačno identifikovana kombinovanom metodom identifikacije koja uključuje i genomsku i mitohondrijsku DNK analizu, klasičnu obradu posmrtnih ostataka (opis tijela) te okolnosti stradanja”.
I tako je Ilija pozvan na konačnu identifikaciju koja je obavljena 28. oktobra na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Ilija je sa sobom poveo i tri godine mlađeg brata Nikolu, kanadskog penzionisanog policijskog inspektora. Zadovoljni su, kažu mi, sa prijemom i procedurom identifikacije. Nikola je, uz prisustvo dežurnog patologa, Milovana Kubata, pregledao i Darinkine posmrtne ostatke, dok Ilija za takve stvari “nema želudac”. U Zagrebu su im dali i potvrdu o smrti, u kojoj piše da je uzrok smrti nepoznat. A nakon što su izrazili želju da tetkine kosti prenesu u Kanadu i sahrane je pored svog oca a njenog brata Ljubomira, pobrali su simpatije doktora Kubata i njegovih saradnika.
Nakon identifikacije Ilija i Nikola su posjetili rodna mjesta svojih pokojnih roditelja. Željeli su položiti cvijeće i zapaliti svijeću na mjestu gdje im je desetak godine ležala tetka i drugi pobijeni Srbi, ali im nije imao ko pokazati tu lokaciju.
Navratili su i u Beograd da se zahvale meni i mojim saradnicima na pomoći u traganju za posmrtnim ostacima njihove tetke. Objasnili su mi da im je otac napustio Liku još 1945. sa Đujićevim četnicima, a majka im je 1957. pobjegla iz tadašnje FNRJ, tako što je, sa još tri muškarca, ilegalno prešla preko granice u Italiju.
Na moje pitanje zašto tetku voze u Kanadu, kada su je mogli sahraniti u porodičnu grobnicu u Breziku, braća su mi uglas odgovorili da je ni mrtvu ne mogu ostaviti u državi u kojoj je ubijena samo zbog njene nacionalne pripadnosti. Rekli su mi i da im je velika želja da otkriju i pred sud izvedu tetkine ubice ili ubicu, u koju svrhu su angažovli jednog zagrebačkog advokata.
Veritas.info