Ovih dana medijski hit u Hrvatskoj je otkrivanje spomen-obilježja vukovarskim žrtvama, na kojem se našlo 2.717 imena i prezimena, koja su ispisana na staklenim pločama postavljenim u dvorištu Franjevačkog samostana i župe sv. Filipa i Jakova pored Dunava.
Spomen-obilježje je projekat fra Ivice Jagodića, gvardijana Franjevačkog samostana u Vukovaru, koji izjavljuje da se na pločama nalaze imena “onih koji su dali svoje živote za Vukovar” među kojima su: branitelji i civili, muškarci, žene i djeca, katolici, pravoslavci, muslimani… i svi na jednom mjestu. “Rekao bih da je ovo 99,99 posto imena. Moguće je da na popisu netko i nedostaje, ali to je zaista neka krajnja situacija da su možda u toj porodici svi nestali ili poginuli, ili da je neko živ, ali je predaleko od Vukovara, u Americi ili Australiji”, objašnjava Jagodić.
Pošto vodim Veritas, koji se od osnivanja (1993) bavi srpskim žrtvama sa područja Hrvatske i bivše RSK, zaintrigirao me i broj žrtava i izjava šefa projekta fra Jagodića da se na spisku nalaze i “vojnici i civili i muškarci i žene i djeca, katolici, pravoslavci, muslimani”, pa sam sa svojim saradnicima upoređivao Jagodićev spisak sa Veritasovim, koje je pokazalo da nam se popisi djelomično preklapaju.
Evo i primjera: Prvostepenim presudama Vojnog suda u Beogradu broj I K-112/92 od 26. juna 1992. i I K-108/92 od 14. jula 1992. godine i drugostepenim Vrhovnog vojnog suda broj II K-259/92 od 29. decembra 1992. i II K- 260/92 od 24. novembra 1993. pravosnažno su osuđeni pripadnici ZNG iz vukovarskih prigradskih naselja Borovo naselje i Borovo Selo: Martin Sablić, Zoran Šipoš, Nikola Ćibarić, Jure Marušić, Ante Vranjković, Bartol Domazet, Slavko Mađarević, Mirko Filković, Zdenko Štefančić, Mira Dunatov i Damir Sarađen, svi zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva – šestorica na smrtnu kaznu, a ostali na vremenske od šest do 15 godina zatvora.
Osuđeni su što su po kućama i skloništima pomenutih naselja zlostavljali i na kraju likvidirali civile srpske nacionalnosti: Petra Grubišića, Milana Đukića, Rajka Nunića, Predraga Ćirića, Tomislava Jakovljevića , Milorada Zorića, Uroša Nedučića, Konstantina Lukića, Jovana Markova, Ljubomira Bolića, Boška Grbića, Anu Lukić, Vidu Jakovljević, Ratka Inića i njegovog duševno bolesnog sina nepoznatog imena (kasnije smo doznali da se zvao Marko), Tošu Toškovića, Vojislava Đekića, Svetislava Vladisavljevića, Stevu Malecki, Milicu Vračarić, a njenog supruga Dragoljuba teško ranili.
Od pomenutih žrtava na Jagodićevom spisku nalaze se Predrag Ćirić, Uroš Nedučić, Konstantin Lukić, Jovan Markov, Ratko Inić, Tošo Tošković, Vojislav Đekić, Svetislav Vladisavljević i Milica Vračarić, dok drugih nema. Nema ni Ane Lukić, Hrvatice udate za Srbina, koju je, po naređenju Martina Sablića, zbog toga što je kod nje pronašao vojničke knjižice njenog supruga i tri sina, zajedno sa Vidom Jakovljević, izveo iz skloništa “Nova obućara” i streljao Nikola Ćibarić.
Letimičnim upoređivanjem Veritasovog i Jagodićevog spiska, uočili smo oko dvjestotinjak preklapanja od oko 500 osoba, koliko ih se sa područja opštine Vukovar nalazi na Veritasovom verifikovanom spisku poginulih i nestalih Srba u ratu devedesetih.
Ni poslije uporedne analize oba spiska, nije mi jasno što je zapravo bio cilj Jagodićeva projekta. Da li okupiti na jednom mjestu sve žrtve Vukovara, bez obzira na njihovu vojnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, ili su Srbi, koji su stradali od pripadnika ZNG, kao gore pomeniti (a i mnogi drugi), na listu stavljeni radi uvećanja broja žrtava stradalih od “srpskog agresora”?
Prva opcija bi bila za svaku pohvalu, posebno ako se ima u vidu šta sve hrvatski veterani, na čelu sa vukovarskim gradonačelnikom Penavom, rade da se “procesuiraju svi ratni zločini”, da se u tom gradu zabranjuje upotreba ćirilice i da djeca srpska i hrvatska, i školska i predškolska, još uvijek idu u odvojena odjeljenja. Ova opcija bi bila i prava hrabrost jer potvrđuje da je u Hrvatskoj vođen građanski rat, što se u toj državi još ne smije ni pomisliti a kamo li javno govoriti.
Po drugoj opciji, stavljanje i Srba na spisak vukovarskih žrtava, izloženom u dvorištu Franjevačkog samostana, kod posjetioca spomen-obilježja trebao bi stvoriti utisak da su i oni branili Vukovar od “velikosrpske agresije” i za slobodu svog grada i život dali. Ova opcija mi je, imajući u vidu i mjesto gdje je spisak izložen i da niko od hrvatskih “jastrebova” nije javno prigovorio ovom svojevrsnom “bratstvu i jedinstvu” mrtvih Vukovaraca, mnogo bliža Jagodićevoj namjeri.
Objavljeno u dnevnom listu „Politika“, 21. oktobra 2019. godine
