Od kad je u oktobru prošle godine na ovim stranicama objavljen moj tekst “Hrvatski zakon o ratnim civilnim žrtvama”, više desetina Srba je podnijelo zahtjeve za priznanje statusa “civilnog stradalnika”. U tome im, pored Veritasa, pomaže i SNV iz Zagreba i hrvatski “branitelj i zviždač” Ivica Bačić, o kojem sam takođe pisao na ovim stranicama (“Hrvatski ratni zviždači”, 14.09.2022).
Zahtjev za priznanje statusa civilne žrtve podnijela su i trojica Srba: Lazar Ostojić, Đorđe Prkut i Rade Krivić, svi iz sela Uble, iz okoline Splita, koje je 1991. godine bilo mješovitog hrvatsko-srpskog sastava.
Srba je početkom devedesetih u okolini Splita, osim u Ublima, bilo i u mjestima: Radošić, Broćanac, Kaštel Stari, Kaštel Sućurac, Kaštel Lukšić, Kaštel Štafilić, Solin, Bitelić Dicmo… Srbi iz tih sela, vjerovatno i zbog toga što su bili daleko od Knina, ostali su u svojim kućama i bili su lojalni novoj hrvatskoj vlasti.
I nisu imali većih problema sve do 12. juna. 1992. kada je, na osnovu prijave Vojne policije, Mladen Bajić, kao zamjenik vojnog tužioca u Splitu, podnio Vojnom sudu u Splitu zahtjev za provođenje istrage protiv 44 Srbina iz gore pomenutih mjesta zbog osnovane sumnje da su “u razdoblju od početka avgusta 1990. pa nadalje, iz neprijateljskih pobuda prema demokratskoj vlasti i generalno političkom sustavu RH u mjestima u kojima pretežno živi srpsko stanovništvo, pristupili organizovanju ilegalnih oružanih grupa radi neprijateljskog djelovanja protiv RH”, u koju svrhu su “od tzv. JNA nabavili znatne količine pješadijskog oružja i to: pištolje, poluaautomatske puške, automatske puške i puškomitraljeze, te veću količinu vojne opreme, medicinskog materijala i lijekova, koje su potom međusobno podijelili i organizovali se u oružane grupe radi oružane kontrole ovoga područja i napada na sela i gradove sa hrvatskim stanovništvom, a sve radi uspostave i provođenja vlasti tzv. SAO Krajina i na ovom području”, čime su počinili krivično djelo oružane pobune, te istovremeno predložio da se prema svim osumnjčenima odredi i pritvor, što je sud i prihvatio.
Bajićev ključni svjedok je bio Petar Novaković (1956), Srbin iz Broćanca, koji je 10. juna 1992. pred istražnim sudijom vojnog suda, u prisustvu Bajića, na sedam kucanih stranica detaljno opisivao ko, kada i gdje je dovozio, djelio i preuzimao oružje i drugu opremu.
“Pobunjenici” su strpani u zloglasnu Loru gdje su doživljavali svakodnevne psihičke i fizičke torture, od kojih su mnogi ostali trajni invalidi a dvije osobe su i preminule. Neki od “pobunjenika” su, protiv svoje volje, direktno iz zatvora deportovani u Srbiju u velikoj razmjeni zarobljenika, održanoj 14. avgusta 1992. u Nemetinu.
Poslije efikasno “ugušene pobune”, Bajić je odlikovan “Spomenicom Domovinskog rata” i medaljama “Ljeto ‘95” i “Oluja”, što je pratilo i napredovanje u službi – 1996. postaje zamjenik, a 2001. i Županijski državni odvjetnik (tužilac) u Splitu.
Nekako u to vrijeme pomenuti Bačić, koji je kao profesionalni vojnik i po završetku rata ostao u hrvatskoj vojsci, vjerujući da su se Srbi zaista naoružali radi pobune protiv države Hrvatske, privatno se raspituje kod Bajića gdje je oružje koje je oduzeto od pobunjenih “srbočetnika”. Umjesto odgovora počinje njegova golgota pod optužbom da je “srpski špijun”, koja još uvijek traje.
A Bajić je 25. marta 2002. godine, u ulozi županijskog tužioca, potpisao optužnicu protiv pripadnika vojne policije hrvatske vojske zbog toga što su u Lori “bez ikakovog pravnog osnova držali i veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, zbog sumnji da su navodno sudjelovali u neprijateljskim aktivnostima protiv RH , prema kojima su postupali protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo i osobito ih ponižavali, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali, sve do usmrćenja nekih od njh”. Iste godine Bajić postaje glavni državni tužilac. Optuženi hrvatski policajci su nakon mnogo pravnih peripetija i zavrzlama i osuđeni zbog krivičnog djela ratnog zločina nad civilmim stanovništvom, uključujući i one “srbočetnike” iz već pomenitih sela, koji su u ovom postupku postali “nevini civili”, kojima je država isplatila i naknadu štete za neosnovano pritvaranje i pretrpljene psihičke i fizičke torture, među kojima i pomenutoj trojci iz Ubli.
Bez obzira na svakovrsno šikaniranje od državnih organa, Bačić uporno prikuplja dokumentaciju kako bi dokazao da je slučaj “srbočetničke pobune” iskonstruisan i izmišljen u Bajićevoj režiji, jer nije bilo ni oružja, ni pobune. Pronalazi i “krunskog svjedoka” Petra Novakovića, koji 28.11.2011, pred njim i novinarom lista “Ekstra”, priznaje da je pod prinudom na neviđeno potpisivao svjedočenja protiv sunarodnika Srba i da je to činio po narudžbi tadašnjeg vojnog tužioca Bajića.
U to vrijeme Bajić i po treći put biva izabran za glavnog državnog tužioca. Neki “pobunjenici” su se vratili u svoja opustošena i razorena sela, neki su ostali u Srbiji a većina ih je pomrla.
Oni koji su podnijeli zahtjev za priznanje statusa civilne žrtve rata, polovinom novembra o.g. dobili su dopis od Mininistarstva branitelja u kojem ih obaviještavaju da se ne vode u “Evidenciji o osobama koje su bile zatočene u neprijateljskim logorima tokom Domovinskog rata” te ih pozivaju da podnesu zahtjev za naknadni upis uz dostavu raspoložive dokumentacije, na osnovu koje će se razmatrati zahtjev za naknadni upis.
Lazar, Đorđe i Rade su polovinom decembra o.g. Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje je po ukidanju vojnih sudova preuzeo i njihovu arhivu, uputili zahtjev za izdavanje uvjerenja o “vremenskom razgraničenju” do kada su bili “srbočetnici i oružani teroristi” a od kada “civilne žrtve” nad kojim je izvršen ratni zločin od strane pripadnika vojne policije RH.
Istog dana je i “branitelj i zviždač” Ivica Bačić uputio dopis istom organu od kojeg traži informacije o vremenu i mjestu te imenima i prezimenima “izvanredno organizovane srbočetničke bande” iz gore pomenutih sela od kojih su oduzeta najmodernija sredstva komunikacije i oružje (70 AP, 24 PAP, 28 pištolja, 2 PM i druga vojna sredstva komunikacija, hirurške ambulante i dr), poimenično pobrojano u predmetu ex Vojnog državnog odvjetništva KT-676/92 “sa potpisom osobe koja se odaziva na ime Mladen Bajić u čijem analnom otvoru služite dugi niz godina u svojstvu alpinista”.
Dok bivši “srbočetnici” vode “pravnu bitku” za priznanje statusa civilne žrtve iz “domovinskog rata”, vodio se i “fudbalski rat” na SP u Kataru, na kojem je RH osvojila vrlo visoko treće mjesto. Boje Hrvatske branio je i Marko Livaja, unuk jednog od “srbočetnika” iz Ubli. A u onom pravom ratu između Rusije i Ukrajine učestvuje i Mladen Bajić kao savjetnik ukrajinskog tužilaštva na procesuiranju počinjenih ratnih zločina od pripadnika ruske vojske.
Veritas.info
